субота, 17. јануар 2015.

Bogojavljenska noc - zamislite zelju u ponoc

Sina Božjeg krstio je na Bogojavljenje Jovan Krstitelj ili Jovan Preteča, a predanje kaže da su se u trenutku krštenja nebesa otvorila i čuo se glas Boga Oca: "Ovo je Sin moj ljubezni, koji je po mojoj volji".
Prema hrišćanskom učenju, Bogojavljenje je jedan od najvećih praznika, jer je na Jordanu prvi put objavljena tajna Svete Trojice i prvi put su se zajedno pojavili Otac, Sin i Sveti Duh, koji je u trenutku krštavanja, u obliku svetlosnog goluba, sleteo na glavu Isusa Hrista.
Praznovanje Bogojavljenja podseća hrišćane da misija Sina Božjeg nije počela njegovim rođenjem, već krštenjem, jer je do 30. godine Isus Hristos živeo običnim životom drvodelje, sa majkom i pravednim Josifom.
Isus Hristos je živeo još tri godine posle krštenja, ispunjavajući svoju misiju iskupljenja ljudskog roda od praroditeljskog greha. Bogojavljenje se slavi uvek 19. januara (6. januara po julijanskom kalendaru), uoči praznika posvećenog svetom Jovanu Krstitelju.

U Bogojavljenskoj noći izmedju 18. i 19. januara, prema drevnom verovanju, otvara se nebo, a ko bi to opazio, Bog bi mu ispunio svaku želju koju iskaže. Ko gleda - otvoriće mu se!
Želja, dakle, može biti bilo koja, ali samo jedna i jasno izrečena - bez greške i nedoumice.




BOGOJAVLJENSKA NOĆ


 
Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću…
Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njezine glave je malo pendžere, kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.
- Majko boli li te puno?
- Oh..boli…
- Ne boj se sve će proći!
Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega.
Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag…
- Sad će! – tiho prošapta.
On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.
- Ja ću iskati zlatna konja!- reče jedno.
- Ja carske haljine!
Samo je on šutio.
- A ti šta ćeš? – zapitaše ga.
- Ja… da mi ozdravi majka…
Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.
- Bože da mi ozdravi majka! – tako će reći.
- Majko! – zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala, dok ujedanput strašno sinu. I blisne tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. “Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.
glasno izgovori naučene riječi:
- Bože, da mi ozdravi majka!
Kako to reče svijetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritiste na prsa i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki!. Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i jos slađe.
Zora je osvanula kad se probudio.

Svetozar Ćorović

Нема коментара:

Постави коментар