недеља, 18. јануар 2015.

Где сви ћуте оне говоре ...

GUSLAMA

Sjajni hrame, u kom Srbin čuva
Svoje ime, svoj amanet sveti,
Oj vi gusle od javora suva,
Vašem zvuku moja duša leti!

K'o blagoslov, što sa neba bdije,
On je sila, što mi srce žari;
S tankih struna, kad se nebu vije,
Čujem usklik sokolova stari'.

Čujem glase sa kosovskog groblja,
Što ih tajno svete sjenke zbore;
Čujem jauk potištenog roblja,
Kome rane sve bivaju gore...

U njemu je sve, što Srbin želi,
Jer u želji srpskoj se i zače:
Je l' veseo, Srbin se veseli,
A kad cvili, tad i Srbin plače.

On je duša, kojom Srbi dišu
I v'jekovi srpskih pokoljenja;
On je knjiga, u kojoj se pišu
Naši jadi, naša iskušenja...

On je slovo, što leti bratimstvom,
U kome se srpski genij budi;
On je putir, iz kog' se jedinstvom,
Pričešćuju Srbinove grudi.

Oj, kad guslar tanano prevuče,
Koji Srbin ne osjeća žarko?!
Ta guslama sve se silno vuče,
Iz njih zbori: Lazar, Miloš, Marko...

A što glasi besmrtnika vele,
To je vjesnik, što se vjerom kune:
Da će skoro svjetlost zore b'jele
Zlatit' alem Nemanjića krune...

Pa nek' stiže, nek' se pak'o diže,
Nek' još bude i višijeh zala:
Srbin neće pokleknuti niže
Dok je Srbu srpskijeh gusala!


Biće dana, već se zračak javlja,
"Doće hora, koja doći mora!"
A s gusala horiće se slavlja
Uz molitvu dečanskijeh zvona!...


20. II 1896.

ALEKSA ŠANTIĆ

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.