петак, 26. октобар 2012.

ZABORAVLJENI SRPSKI HEROJI - MILUNKA SAVIĆ

Rođena u Koprivnici kod Raške 24. juna 1890. (mada se nalazi i godina rođenja 1891.), kao kći Radenka i Danice. Početkom Balkanskih ratova 1912. Milunka Savić, prerušena u  muškarca i kao dobrovoljac Milun Savić postaje vojnik u Drinskoj diviziji. Učestvovala u borbama, pored ostalih kod Skadra i u Bregalničkoj bici 1913. U bolnici na lečenju od zadobijenih rana otkrva se da iza imena Milun krije se Milunka, što se ubrzo pročulo u srpskoj vojsci.




  
Početkom Prvog svetskog rata ponovo se prijavljuje kao dobrovoljac i to kao član "gvozdenog puka". Komandant puka, bio je Dimitrije Matić. U isto vreme u jedinici ovog puka bile su dve hrabre heroine: Milunka Savić i Škotlanđanka Flora Sanders. U toku povlačenja srpske vojske preko Albanije, početkom januara 1916. bila je teško ranjena pa je preneta u Bizertu na lečenje. Istakla se u borbama za Kajmakčalanu, u okuci Crne reke, kada je "gvozdeni puk" bio priključen 122. francuskoj kolonijalnoj diviziji, zarobila je 23 bugarska vojnika. Za njena junaštva čuli su i saveznički vojnici, pa se i kod njih pronosila vest o hrabroj srpskoj devojci Milunki Savić. Posle oslobođenja Bitolja, kad je otpočeo rovovski rat, kao dobrovoljac ušla je u Moravsku jurišnu četu, da se bori sa najboljim i najhrabrijim ratnicima ove divizije. O njenom junaštvu i ratnim podvizima govorilo se u savezničkim armijama. U njenu čast postrojavani su elitni saveznički pukovi i njihove ratne zastave spuštane u njenu čast na pozdrav. O ratniku Milunki Savić pisala je strana saveznička štampa. Posle rata dopisivala se sa francuskim ratnim komandantima: Emilom Gepratom i Lujom Franše Depereom. Uprkos slavi i počastima ostala je i dalje skromna kakva je bila kao čobanica u dolini Ibra. Ranjavana je više puta. Za pokazanu hrabrost u borbama dobila je čin narednika. Pismeno je pohvaljivana od strane savezničke komande na Solunskom frontu. Najpoznatija i najhrabrija žena ratnik u Prvom svetskom ratu među Srbima, dobila je mnoga srpska i saveznička odlikovanja: dva ordena Karađorđeve zvezde sa mačevima, Srebrnu i Zlatnu medalju za hrabrost Miloš Obilić, Spomenicu oslobodilačkih ratova 1912—1913. Albansku spomenicu, Spomenicu za oslobođenje i ujedinjenje 1914—1918. dva francuska Ordena legije časti, francuski orden Ratnički krst sa zlatnom palmom, ruski orden Krst svetog Đorđa Pobedonosca i druga. Zbog podviga u ratu prozvana je Srpska Jovanka Orleanka. Hrabro i stoički je sa svojom generacijom podnosila ratne nedaće.
  
Kada su ratovi završeni, kraće vreme bila je na službi u vojsci u Sarajevu, gde se venčala sa Veljkom Gligorijevićem, činovnikom Hipotekarne banke. Ubrzo se demobilisala. Kao dobrovoljac dobila je malo imanje na novoosnovanoj dobrovoljačkoj koloniji Marijin majur, kasnije nazvanoj Stepanovićevo, nedaleko od Novog Sada. Na dobijenoj zemlji podigla je malu kućicu, koju je ubrzo prepustila sestri Slavki, a ona prešla da živi u Beograd. Muž Veljko, sa kojim je imala kćer Milenu ubrzo je napustio porodicu, a Milunka kao samouka bez škole, zaposlila se u Hipotekarnoj banci kao čistačica gde je dočekala i penziju. Jedno vreme pre dolaska na Voždovac, živela je u Skadarskoj ulici. Od svojih sredstava kupila je neveliku kuću na Voždovcu. Pred samu njenu smrt, nakon nekoliko novinskih tekstova o zaboravljenoj srpskoj heroini, dodeljena joj je garsonjera u naselju Braća Jerković.
  
Milunka Savić odgajila je i tri usvojenice: Milku, zaboravljeno dete sa železničke stanice u Stalaću, Radmilu-Višnju, svoju sestru od ostarelih ujaka i ujne i Zorku, sirotu devojku iz Dalmacije. Pored toga, iškolovala je još 32 dece, što od rodbine, što sa strane. Milunka Savić je ovo mogla postići jer je imala znatne prinadležnosti: platu, invalidninu i francuska primanja uz dve legije časti. U slobodnom vremenu šila je šinjele za vojsku, u čemu su joj pomagala i deca. Zanimljivo je da je u stanu za vreme školovanja držala i bugarskog studenta Bebela Ninkova, sina komandanta poražene bugarske vojske u Prvom svetskom ratu, koji je do Milunke došao po preporuci svoga oca da mu Milunka pomogne dok se ne snađe. Ostao je do kraja studija i oženio se Milunkinom sestrom od ujaka Radmilom-Višnjom (1921—2004). —
  
Milunka Savić umrla je u Beogradu 5. oktobra 1973. godine. Sahranjena je na Novom groblju. Danas jedna ulica u Beogradu nosi njeno ime.





                                                            Published by
LEGENDARNA MILUNKA SAVIĆ

... Pred njom su bili postrojeni pukovi. U slavu njenog imena podizane su zastave. Njene junačke i mladalačke grudi krasila su najveća srpska i francuska ratna odlikovanja: Karađorđeva zvezda sa mačevima, dva Ordena francuske Legije časti, francuski Ratni krst sa zlatnom palmom, dve Zlatne Obilićeve, Albanska spomenica ...

... A imala je obično ime: Milunka. Još od one dvanaeste, kad je Srbija ratovala s Turcima, pa trinaeste, kad se sudari s Bugarima, pa četrnaeste, kad navali Švaba, zvali su je i znali samo po imenu. Jedino je uz zvanična akta, uz predloge za odlikovanje ili u rešenju o njima stajalo prezime: Savić. Milunka Savić. Legenda.

Deo srpske istorije iz sudbonosnih godina. Ime zapisano u ratnim hronikama, izveštajima ratnih dopisnika. Primer i inspiracija.

... U rovovima, pred juriše, pripremajući bombe, vojnici su pominjali njeno ime: "Slavu joj ljubim, mnogo je hrabra..." Kasnije u bespuću albanskog krša, dok su se promrzli i gladni sporo kretali, govorili su: "Kad može Milunka..." Ni teško ranjena, nije gubila veru u pobedu, u povratak u svoju zemlju. Kad je došla, već je bila legenda: ime joj se izgovaralo sa poštovanjem... Pozivali su je na svečanosti, proslave, putovanja na ratišta, na grobove palih. Išla je i susretala svoje ratne drugove...

... Na takve svečanosti odlazila je u šumadijskoj narodnoj nošnji. Na njenim grudima blistao je red najviših odlikovanja. Oficiri školovani u Sen Siru, Vest Pointu, čuvenim vojnim akademijama, zastajali su — gledajući je. Bili su počastvovani prisustvom te žene, ali o njoj nisu znali ništa. Na jednom svečanom prijemu, prišao joj je jedan mlađi strani pukovnik i rekao: "Madam, odlikovanja koja vi nosite nedostižna su za većinu vojnika. Borio sam se u drugom svetskom ratu. Ali, vi ste bez sumnje, u svoje vreme bili hrabriji. Možete li da mi kažete svoj čin?!" Milunka se osmehnula i rekla: "Zašto ne, pukovniče, ja sam — narednik ..."

... Pukovnik u belom svečanom mundiru stao je mirno... Čestitao joj je, iskreno...

... Tako su u stavu mirno pred njom bili generali i vojvode, ministri i diplomate. Gde god se pojavila, plenila je svojom jednostavnošću i skromnošću. Priča o njoj širila se poput požara. Svi su želeli da je upoznaju, progovore koju reč, da joj čestitaju, da čuju ponešto od onih strašnih uspomena...

... Malo je govorila. Smatrala je da je ispunila svoju dužnost: borila se, kao borac, s puškom u ruci, a ne kao bolničarka, mada je i bolničarke veoma cenila. Htela je u rat. Kad je Srbija ratovala s Turcima, bila je u kući svog oca u selu Koprivnica kod Raške. Imala je 20 godina. Devojačke želje u tim časovima, bile su daleko od nje. Htela je u rat. I bila je: dva meseca, pa je rat svršen. Kasnije, s Bugarima, ali opet dva meseca: sklopljen je mir... Na vest da je Švaba sa svih strana navalio na Srbiju, otišla je pravo vojvodi Radomiru Putniku...

... Istog dana popodne stajala je u stroju sa ostalim "prvopozivcima", jer joj ni na kraj pameti nije bilo da ostane u komori ili sanitetu. Narednik, brkata vojničina, koji nije znao za pogovor, rekao joj je: "Danas ćemo učiti kako se bacaju ručne bombe ..."

... Tako je počela obuka. Srećom, to je trajalo nekoliko dana, pa je puk krenuo na položaj kod Bajine Bašte. Vojnici, mladi i snažni, kao da su dobili krila: prešli su preko reke pa razbili Švabe. Milunka Savić je s bajonetom na pušci naletela na grupu Austrijanaca: "Predajte se! Predajte se!" I Austrijanci su se predali. Odvela ih je komandantu puka i raportirala: "Gospodine pukovniče, dvadeset zarobljenih Švaba!" Istog časa se okrenula i nastavila da goni neprijatelja. Utom je pripucala artiljerija i Milunka je osetila užasan bol u glavi. Osvestila se u bolnici. Iz glave joj je izvađen komal granate. Kad je rana zarasla, opet je bila u svom puku, ovog puta blizu Užica. Da bi bacila bombu na austrijski streljački stroj koji se bližio, Milunka se pridigla na koleno. Pala je prostreljenih grudi. Međutim, posle mesec dana provedenih u niškoj bolnici, evo je opet...

... U teškim danima povlačenja, Milunka se nije odvajala od vojnika. Ličila je na avet, ali nije klonula. Čim bi, uz put, videla neku Albanku, prilazila je, skidala šajkaču da vide da je žena i tražila — hleba. "Ti asker, bre" — govore joj Albanke i daju hleb. Delila je sa vojnicima poslednju koru. Nikad nije pokazivala da joj je teško. I druge je bodrila da istraju...

... Jednog dana na Solunskom frontu rastrčali se komandiri po četama i naređuju da se sve dovede u red, da bude kao u kasarni pod konac... Vojnici su znali da dolazi neki viši oficir. Kad sutradan, praćen svitom, dolazi ministar vojske general Božidar Terzić. General je stao pred puk, sjahao i glasno pozvao: "Kaplar, Milunka Savić, napred!" Zbunjena devojka nije čula svoje ime. Drug do nje je gurnuo i ona se pribrala i izašla. General joj je pred pukom na koporan stavio zlatnu Obilićevu medalju za hrabrost: "Dajem ti ovo visoko odlikovanje za vojničko držanje u ratu." Devojci koja je do tada u noćnim jurišima išla na nož, potekle su suze...

... Milunka je učestvovala i u čuvenoj Gorničevskoj bici. Njena jedinica je ušla u "nep" između Bugara i Nemaca. Nekoliko dana je besnela borba. Milunka je upala u bugarske rovove. Bugari su nastojali da spasu glavu, pa su iskakali i bežali. Gonila ih je i upala u sledeći rov. Tu je opazila jednog vojnika — spavao je uprkos topovskim pucnjima. Milunka ga je prodrmala. Izbezumljen od straha, rekao je da ih ima 43, da bi se svi predali, ali ih čuvaju oficiri... Rekla mu je da će ona da zagovara oficire, a da se oni neopaženo provuku kroz rovove i predaju se. Tako je i uradila: zvala je i govorila da hoće da se preda, ali da čeka noć. S druge strane su obećali da neće da pucaju... Za to vreme, bugarski vojnici su se provukli i predali se...

... Kad je bila podnarednik, došao je komandant savezničkih trupa francuski general Saraj i predao joj Orden francuske Legije časti. I tada je pred njom bio postrojen puk. Ali, ubrzo je bila ranjena na Skočiviru. Kad je krenula u juriš, metak joj je probio obe noge... Za čudo, rane su brzo zacelivale. Nije mogla bez fronta. Tako i sada: posle mesec dana bila je na Pologu, blizu Kajmakčalana. U toj borbi je stekla Karađorđevu zvezdu sa mačevima. Došli su i generali Petar Bojović i Živojin Mišić. Pred puk je izašla uplašena, kao đače. Sledeće borbe donele su joj drugi Orden francuske Legije časti, zatim najveće francusko ratno odlikovanje: Ratni krst sa zlatnom palmom... Kad je rat bio završen, Milunka je ponovo obukla svoju žensku odeću. Ubrzo potom se udala i rodila četiri kćerke koje žive u Beogradu. One čuvaju uspomenu na svoju hrabru i plemenitu majku.

Milunka Savić je umrla 5. oktobra 1973. godine u Beogradu. Živela je 84 godine. —





Antonije Đurić
SOLUNCI GOVORE
osmo izdanje
NIRO "KNJIŽEVNE NOVINE"
BEOGRAD, 1989.


SRBI ZABORAVILI SVOJU JOVANKU ORLEANKU

Kako vreme odmiče u Srbiji je sve više onih koji veruju u istinitost onoga što je o Srbima i našoj otadžbini napisao Arčibald Rajs, saborac srpskih ratnika iz Prvog svetskog rata. Ovaj znameniti Švajcarac po ljubavi prema Srbiji i srpskom narodu bio je veći Srbin od mnogih Srba, a u svojoj čuvenoj knjizi "Čujte Srbi" gotovo fotografski je opisao mentalitet srpskog naroda. Deo te knjige kao da je napisao prema sudbini Milunke Savić, srpske heroine iz Prvog svetskog rata i najodlikovanije žene u istoriji ratovanja, a posle rata zaboravljene junakinje koja je sebe i mnogo usvojene dece izdržavala čisteći beogradske kafane.

Uspomenu na ovu hrabru ženu, srpsku Jovanku Orleanku, danas od zaborava jedino čuvaju njen unuk Miroslav (55) i praunuk Vladimir (27) Savić, vlasnici kafane "Konak Milunke Savić" koji se nalazi na delu Ibarske magistrale između Čačka i Mrčajevaca.

RATOVALA POD IMENOM MILUN

Kada je započeo rat protiv Turaka 1912. godine Milunka Savić je na prevaru, pod imenom Milun, u muškom odelu i ošišana kao muškarac, stala u stroj srpskih ratnika i neprekidno je ratovala sve do kraja Prvog svetskog rata.

— Ostalo je zapisano da se Milunka proslavila kao bombaš Drinske divizije, kao borac na opsadi Skadra, kao bombaš Drugog pešadijskog gvozdenog puka, po tome što je preživela golgotu prelaska srpske vojske preko Albanije i što je prilikom proboja Solunskog fronta vanredno dobila čin pešadijskog narednika i postavljena za komandira jurišnog voda. Da je Milun, zapravo, Milunka Savić, otkriveno je tek posle njenog prvog ranjavanja — priča detalje iz herojskih dana Milunke Savić, njen unuk Miroslav.

Njihova želja je da babi i prababi podignu spomenik u bronzi kakav zaslužuje i da rekonstruišu kuću u selu Koprivica kod Jošaničke Banje u kojoj je rođena i do ratnih dana živela. Spomenik visine preko dva metra već je napravljen u gipsu, ali njegovo izlivanje u bronzi će potrajati jer je Savićima za to potrebno oko 10.000 evra.

— Svoje babe Milunke, rođene sestre mog oca, sećam se izuzetno dobro jer mi je bilo 19 godina kada je umrla. Baba Milunka je rođena 1889. godine u kući u selu Koprivica u kojoj sam rođen i ja i u kojoj se vazda govorilo o Milunki kao velikom ratniku i velkoj ženi, a zapamtio sam i mnoge priče o njenoj mladosti, ratovanju, pravičnosti i humanosti. Bila je izuzetno jaka i fizički i duhom te je mogla, kako su pričali u selu, da sve seoske poslove radi bolje nego petorica jakih muškaraca — priča Miroslav Savić.

POTOMCI SAMI PODIŽU SPOMENIK

Potomci Milunke Savić imaju žarku želju da obnove i domaćinstvo u selu Koprivica u kojem je rođena srpska Jovanka Orleanka i da pred njenom rodnom kućom postave spomenik u bronzi dostojan njenog doprinosa srpskom narodu. Međutim, Savićima je to za sada samo želja dok, kako kažu, finasijski ne ojačaju, a da mole neće, kao ni njihova baba i prababa, nikoga.

Ratna herojstva Milunke Savić potvrđena su mnogobrojnim odlikovanjima među kojima su dve Karađorđeve zvezde sa mačevima, srebrna i zlatna medalja za hraborost "Miloš Obilić", spomenica oslobodilačkih ratova od 1912. do 1913, albanska spomenica, spomenica ratova za oslobođenje i ujedinjenje i najviša odlikovanja Francuske i Rusije koje se dodeljuju strancima. Ostalo je zapisano da je Milunka Savić najodlikovanija žena ratnik u istoriji ratovanja, a prilikom uručenja francuskih odlikovanja pred njom su u znak pozdrava spuštene zastave proslavljenih francuskih pukova iz bitaka kod Argoa, Liježa, Verdena i Marne. Ovo odlikovanje lično joj je uručio general Franš d'Epere, komandant Solunskog fronta.

— Deo babinih odlikovanja se nalazi u muzeju u Beogradu, a neka su, na žalost, pokradena. Međutim, kada su prošla ratna vremena i kada je baba Milunka odbila da se preseli u Francusku, kako joj je bilo ponuđeno, uz obrazloženje da je "ona srpska majka i da mora da ostane sa svojim ratnim drugovima", država je polagano počela da je zaboravlja. Između dva rata živela je oskudno u svom iznajmljenom stanu negde na periferiji Voždovca, a od svoje skromne penzije je izdržavala svoju ćerku Milenu, koju je dobila sa nekim Crnogorcem u braku koji je kratko trajao, i tri usvojene ćerke. Kroz njenu kuću je prošlo još i oko tridesetoro dece iz sela Koprivica koje je odškolovala i izvela na put. Iz tih razloga ova humana i hrabra žena danonoćno je čistila Hipotekarnu banku i još nekoliko beogradskih kafana i stojički podnosila sve nedaće zaboravljenog ratnika.

Tek mnogo godina posle Drugog svetskog rata, na inicijativu Peka Dapčevića, koji je Milunku Savić izuzetno poštovao, dobila je 1972. godine stan, ali samo godinu dana od useljenja je umrla i sahranjena. Opet na insistiranje Peka Dapčevića i Viktora Bubnja, u Aleji velikana — pričaju o svojoj babi i prabavi Miroslav i Vladimir Savić.

Od rođenja Milunke Savić proteklo je ravno 120 godina. Da je Milunka živela i da je ratovala za neku drugu zemlju, verovatno bi godišnjica rođenja najodlikovanije žene u istoriji ratovanja bila obeležena na dostojanstven način i ne bi se sećanje na nju svelo na jedan jedini spomenik podignut u Jošaničkoj Banji.


2009 | Srpska dijaspora
 



Емисија Квадратуре круга посвећена Милунки Савић.

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.