Ova što me pokrenula, vratila me sebi

A onda mi je došlo do svijesti da je opasno i ovo radosno posmatranje, nisam se više osjecao nadmocan, ni skriven, oživjelo je nešto neželjeno u meni. Nije to bila strast, vec možda gore od toga: uspomena. Na jednu jedinu ženu u mome životu. Ne znam kako je isplivala ispod naslage godina, nije lijepa kao ova, nije joj ni slicna, zašto je jedna dozvala drugu, više me se tice ona daleka koja ne postoji, dvadeset godina je zaboravljam, i pamtim, dolazi u sjecanje kad necu i kad mi ne treba, gorka kao pelin. Dugo je nije bilo u meni, odakle sad da se javi. Da li zbog ove žene s licem iz griješnih snova, da li zbog brata, da ga zaboravim, da li zbog svega što se desilo, da se prekorim? Da se prekorim što sam ispustio sve mogucnosti, i više ne mogu da ih vratim.
Oborio sam pogled, nikad covjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjecanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukcije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukcije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukcije pa da bude bolje u ljudskom životu.
Ova što me pokrenula, vratila me sebi.

Mesa Selimovic – Dervis i smrt