субота, 13. октобар 2012.

Ima Boga, rekla je moja baka


Pre nekoliko dana nam je veroučiteljica Milica Rakić donela

radove svojih učenika. Oduševio nas je rad Ane Marije, njena

vera u Boga, čista, iskrena, svetosavska. Ova devojčica bi mno-

gima mogla da posluži kao primer. Iako ne može dobro da hoda,

ona ne gubi nadu, ne huli na Boga, raduje se životu. Setite se

Ane Marije kad kažete da ste depresivni i da vam je nešto teško

da uradite.





Zovem se Ana Marija. Živim običan ovozemaljski život jedne jedanaestogodišnje devojčice. Imam mamu, tatu, sestru i brata i veoma sam srećna devojčica.



Srećna sam jer imam porodicu koju volim, školu u kojoj stičem znanja i učim o mnogim lepim stvarima. Imam prijatelje i rođake koji me okružuju i nastavnike od kojih učim. Mislim da je to dovoljno za sreću.



Iako imam zdravstveni problem s kojim sam rođena, jer ne mogu dobro da hodam i trčim kao većina mojih vršnjaka, nisam zbog toga tužna i nesrećna. Zahvalna sam Bogu za svaki dan svog života i nastojim da uživam u svemu što mi on pruži.



Pre par meseci bila sam mnogo tužna jer se moja baka preselila na nebo kod Boga i zauvek nas napustila. Nedostaju mi priče iz njenog detinjstva, tople čarape koje mi je svake zime plela i nežne ruke koje su me milovale.



Govorila mi je baka često:



„Ima Boga, dete, ispraviće On sve nepravde ovog sveta, treba samo biti strpljiv i čekati!“



A ja bih, bako, da skupa čekamo i da čujem još neku lepu priču iz tvog detinjstva. Uveče kad legnem i kroz prozor ugledam zvezde koje trepere u noći, čini mi se da si ti baš jedna od njih koja mi stalno namiguje i žmirka kao što si često činila uveče dok dremaš pored tople peći.



Zimsko je veče, bako, i pucketanje vatre u peći seća me na tebe. Bliže se novogodišnji praznici i Božić.



Sve će biti drugačije jer nema tebe da uneseš Badnjak u kuću i po slami prospeš bombone i razne druge đakonije da ih mi deca kupimo. Tebe nema, bako, ali ostala je moja vera u Boga da će sve stvari na ovom svetu opet biti na svom mestu, jer ti si se uvek tome nadala.



Naučila si me da nada uvek poslednja umire, da Boga ima i da stiže da ispravi sve „krivde“ i donese pravdu. Hvala ti, bako, što si me naučila plemenitosti, dobroti i praštanju. Ja ću te čuvati u sećanju, u svojim molitvama Bogu. Nije važno što ja nikada neću trčati i čvrsto stojati na svojim nogama, kako si ti htela da me vidiš. Dovoljno je što dišem, gledam i osećam sve ove divne stvari oko sebe.



Neka bar delić ove lepote osete i ona deca kojima je do sada to bilo uskraćeno. Uvek si me učila da se u svojim molitvama molim za sve dobre ljude i da dobro uvek pobedi zlo. Zato mi je važno, bako, da anđeo, gore na nebu, dobro pazi na tebe, da ti pre sna utopli hladne staračke noge, kao što si ti meni činila u hladnim zimskim noćima.



Ima Boga, bako, jer tu je svuda oko nas, u novom sunčanom danu, u osmehu deteta, u mirisu tek ispečenog hleba. Naučila sam da se radujem malim stvarima i da uživam u njima, a one velike nedostižne neću nikad ni poželeti.



Ti mi budi spokojna, sve je uglavnom onako kako bi ti htela i želela. Svet je isti, poradićemo na tome da ga malo popravimo kako bi svi bili srećni i zadovoljni.



Pazi na sebe i pozdravi mi Boga! Ostaj mi s Bogom, bako, i čuvaj Ga, a On neka čuva tebe i sve nas!

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.