Bile smo toliko mlade, da smo se teško mogle nazvati ženama. Ali su nas tako zvali: u bolnici su nas svi tako zvali.
Sve smo čekale rođenje djeteta na odeljenju od dvanaest ljudi. To se zvalo "održavanje trudnoće". I bila je jedna nelijepa Sveta sa velikim stomakom. Pa, sve smo imale stomak, i nijesmo bile baš lijepe - tamo nije bilo ni tuša, ni ogledala. A i Sveta se nije baš dobro osjećala, bila je puna, otečena.
Odjeljenje je bilo na prvom spratu, muževi su dolazili kod svojih žena i
razgovarali kroz prozorčić na vratima. Nije bilo telefona, a žene su se
nadale i brinule: da li će njihov muž doći? Nijesu svi dolazili. To
je razumljivo; svi su radili, išli daleko, na periferiji ... neke žene
su plakale noću. U bolnici je bilo veoma tužno.
A kada bi muž ipak došao, ispoljavale bi ljubav i brigu. Pitale su: "Jesi li jeo?" Jesi li našao čistu košulju? "...
A ovoj Sveti dolazio je riđi mali momak sa kapom. Sa malo krivim nogama i ne baš lijep. I svaki dan, svaki dan! - donosio je malu aluminijumsku posudu. Donosio ju je, umotanu u staro ćebe. U posudi je bio kuvani krompir, još uvijek topao. Ili supa sa tjesteninom. Topla. Dolazio je nakon posla u fabrici, kada se već završavalo vrijeme posjete.
I on bi ćuteći dao Sveti posudu, i ona bi jela. I meni bi ponudila, moj muž je bio u vojsci. Potom bi ćutljivi riđi momak uzimao posudu i ćebe i odlazio. Bilo mu je potrebno dva sata da dođe. A jedva da su pričali. Potom su mene otpustili.
I sretnem ja Svetu posle petnaest godina na ulici. Ponovo je bila trudna. Već je imala troje djece. I postala je prelijepa! Punačka, ali veoma lijepa. I lijep automobil. Djeca su joj takođe lijepa, tako je rekla. I život joj je dobar, divan! Za volanom je sjedio riđi momak, muž. On je ostao isti...
A kada bi muž ipak došao, ispoljavale bi ljubav i brigu. Pitale su: "Jesi li jeo?" Jesi li našao čistu košulju? "...
A ovoj Sveti dolazio je riđi mali momak sa kapom. Sa malo krivim nogama i ne baš lijep. I svaki dan, svaki dan! - donosio je malu aluminijumsku posudu. Donosio ju je, umotanu u staro ćebe. U posudi je bio kuvani krompir, još uvijek topao. Ili supa sa tjesteninom. Topla. Dolazio je nakon posla u fabrici, kada se već završavalo vrijeme posjete.
I on bi ćuteći dao Sveti posudu, i ona bi jela. I meni bi ponudila, moj muž je bio u vojsci. Potom bi ćutljivi riđi momak uzimao posudu i ćebe i odlazio. Bilo mu je potrebno dva sata da dođe. A jedva da su pričali. Potom su mene otpustili.
I sretnem ja Svetu posle petnaest godina na ulici. Ponovo je bila trudna. Već je imala troje djece. I postala je prelijepa! Punačka, ali veoma lijepa. I lijep automobil. Djeca su joj takođe lijepa, tako je rekla. I život joj je dobar, divan! Za volanom je sjedio riđi momak, muž. On je ostao isti...
Glavno kod muškarca nije ljepota. Glavno je ono što je unutra. Kao u posudi, u kojoj krompir ostaje topao ... I ta toplota ne nestaje, čak i ako ideš dva sata. Čak i ako cio život idete - zajedno.
Anna Kirjanova
Izvor: https://vk.com/id224283523?w=wall224283523_16147
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.