уторак, 24. фебруар 2015.

Kada odustati od partnera s kojim ne ide...

Ako je netko krut, neosjetljiv i hladan, ne možemo ga ‘otopiti’. Uzaludno je pokušati ulaziti u njegovu glavu kako bismo shvatili zašto je takav, a još je uzaludnije pokušati ga mijenjati. Dok to činimo, izbjegavamo svoje osjećaje tuge i povrijeđenosti...

Tomica Šćavina, psihologinja
Tomica Šćavina, psihologinja

Samo da progleda

Poznata molitva glasi: „Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što mogu i mudrosti da razlikujem jedno od drugoga.“ Za razlikovanje jednog od drugog zaista je potrebna mudrost, a ona se gradi cijeli život.
Svi znamo da „ne možemo mijenjati druge – nego samo sebe“. Međutim, stalno nailazimo na ljude za koje vjerujemo da se na naš nagovor mogu promijeniti, a oni se iz nekog razloga ipak ne mijenjaju. Ta bi promjena, naravno, bila za njihovo dobro, iako je tu i skrivena ideja vlastitog dobra – nama bi s njima promijenjenima bilo puno lakše. Tog nekog samo treba osvijestiti, natjerati ga da progleda, dati mu do znanja da svojim ponašanjem drugima i sebi radi loše. Samo to. Međutim, to „samo“ zapravo je toliko mnogo da najčešće ispada nemoguće.

Kapacitet za suosjećanje

Jedna od najčešćih pogrešaka koje rade djevojke i žene u odnosima s hladnim ili grubim muškarcima jest to što ih pokušavaju „otopiti“. Najčešće to rade tako što u njima pokušavaju izazvati suosjećanje. Vjeruju da su oni negdje unutra meki i da je sva hladnoća i distanca zapravo obrana. Vjeruju kako je dovoljno dotaknuti ih u toplu i meku točku koju skrivaju od svijeta da bi shvatili kako sve može biti puno, puno ljepše.
Međutim, neki ljudi jednostavno nemaju kapaciteta za suosjećanje. Suosjećanje je emotivni kapacitet koji ovisi o urođenom temperamentu, ranim iskustvima u obitelji i brojnim drugim faktorima koji cijeli život grade nečiju empatijsku plitkost ili dubinu. Kada netko tog kapaciteta nema, nema te osobe koja to u njemu može stvoriti.
Mnogi će muškarci ovog tipa suosjećanje doživljavati kao slabost, a iskrenost i izloženost žene koja to u njima pokušava izazvati lako će iskoristiti kako bi dominirali njome.

U njegovoj glavi

Žena u takvu odnosu ne može prihvatiti da je muškarčev um toliko različit od njezina da ga naprosto ne može razumjeti. Ne može razumjeti zašto je često bez nekog povoda odbacuje ili ignorira. Ne može razumjeti zašto se ne otvara i kako može biti tako sebičan. Međutim, stalno to pokušava, pa provodi beskrajne sate postavljajući se u njegovu perspektivu i zamišljajući što on misli o njoj, o drugima i svijetu. To je ponekad tako intenzivno da ima osjećaj kako misli njegovom, a ne svojom glavom.
Riječ je o svojevrsnom osvajanju teritorija – ona se postavlja u njegov um i pokušava odande upravljati njegovom slikom svijeta. Međutim, to osvajanje uma samo je u njezinoj glavi i nema veze s realnošću.
Boraveći „u njegovoj glavi“, žena gubi moć rasuđivanja i stvara odnos ovisnosti jer vjeruje da se on mora promijeniti kako bi njoj bilo bolje. Pokušavajući mu pomoći da
(su)osjeća kako bi mu život bio ljepši, žena odmaže sebi. Stalno ga pokušavajući promijeniti, zalijeće se u zid njegove emotivne hladnoće, što je jedan oblik samoranjavanja koji s vremenom dovodi do emotivnog tupila.

Na kraju ona, čije je srce stalno bilo otvoreno, bude toliko povrijeđena da joj se srce zabarikadira obranama zbog kojih poslije ne može pružiti ljubav sljedećem partneru koji je prema njoj zaista dobar.

Poraz i neuspjeh

Temelj cijele te zavrzlame jest nemogućnost prihvaćanja nemoći. Nemoći da ga promijeni i nemoći da ga razumije. Um je majstor obmana i stalno stvara privid da je nemoguće zapravo moguće. Kroji fantazije, promatra svijet iz tuđe perspektive i, što je najgore od svega, jako se teško predaje. Poraz mu je nešto najmrskije. A upravo je to ono što žena koja „opsjeda muškarčev um“ mora prihvatiti – poraz i neuspjeh.
Mora se pomiriti s tim da tog neempatičnog muškarca ne može dokučiti, da ne može odgonetnuti kod njegova razmišljanja, da ga ne može promijeniti. Što prije to shvati, manje će emotivnih ozljeda zadobiti i manje će emotivnog tupila i zatvaranja srca doživjeti.

Prepoznati bol i na vrijeme se zaštititi

Međutim, sve se to događa automatski. Dok emocije žeđaju za neostvarivom bliskošću, um radi sto na sat isprobavajući sve moguće sheme kako bi doveo do cilja. Lako je reći: odustani. Lako je reći: prihvati poraz. Provesti to u djelo mnogo je teže jer zahtijeva suočavanje s osjećajima koji nisu nimalo ugodni.
Tuga, nemoć, bijes... Sve su to osjećaji koji su nam itekako potrebni kako bismo stvarnost mogli gledati iz svoje perspektive i razmišljati svojom, a ne tuđom glavom. Ti su nam osjećaji potrebni da bismo mogli prepoznati bol, na vrijeme se zaštititi i okrenuti se ljudima koji su pristupačni, suosjećajni i sposobni za bliskost jednako kao mi.

Zaobilazite ljude koji nemaju empatije

Pokušaj otapanja hladnog muškarca ili pokušaj osvješćivanja nekog tko „nije svjestan“ da povrjeđuje druge ljude zapravo je jurišanje na vjetrenjače. Novija istraživanja mozga pokazuju da su za empatiju uglavnom zaslužni zrcalni neuroni. Dakle, neempatičnim ljudima ta su sićušna neuronska zrcala toliko zamrljana da se u njima nitko ne može ogledati.
Želite li zadržati svoju osjećajnost i samopoštovanje, jedina preporuka koja zaista pomaže jest ona općepoznata – mijenjajte sebe, a ne druge. Umjesto da se zalijećete u bezumno osvajanje, priznajte si strah od povrede i počnite u širokom luku zaobilaziti ljude koji nemaju empatije.
Tomica Šćavina
 

Нема коментара:

Постави коментар