уторак, 24. фебруар 2015.

Devet himni za duše žena – Clarissa Pinkola Estes




HIMNE ZAHVALNOSTI
–JER NAS USHIĆUJU OPASNE ŽENE
I NJIHOVE MUDRE I DIVLJE KĆERI–


-1-

Za sve pramajke ovog svijeta, svake i koje god vrste su stvorene, one koje su valovi njezno nosili i one koje su bile napola slomljene olujama i mećavama, onima koje su se dovoljno dugo održavale na površini da dođu blizu, a onda i da dosegnu čvrsto tlo pod nogama… Za one koje u svojim raznolikostima, tugama i talentima, sada stoje sramežljivo ili sigurno, pomalo raspršeno ili pribrano, a opet čvrsto i ponosno… Za plemena starih pramajki, velikih žena iz davnina… u svim njihovim kožama i perju, u svom njihovom lišću i suknjama i koži, u njihovim las ropas
guerreras
, ratničkim odorama, u njihovim krilima ilentama, šalovima, ceremonijalnim broševima, ogrlicama, stijegovima moći , u njihovom snažnom i nježnom ponosu, u njihovim kljunovima i repovima i bokovima koji bljeskaju i prelijevaju se, u njihovim tumaranjima i senzualnosti, u svom njihovom neočekivanom i neprikladnom ponašanju, njihovim ekscentričnostima, njihovoj plemenskoj boji i perju, u bojamanj njihovih klanova i njihovim grbovima, sa svom njihovom silnom i blagom krvi i sjajnim očima… za sve njihove brižne i žrtvujuće i nesebične puteve… za njihovu skrb da dostojanstvo, kreativni život i briga za dušu ne smiju nestati s lica ove zemlje … za svu tu blagoslovljenu ljepotu u njima…

Za njih,
molimo snagu i iscjeljenje
duboko u njihove hrabre kosti zauvijek.


-2-

Za sve mudre starije žene koje uče kada je vrijeme da kažu svoje i ne sklone se u stranu — ili koje uče zaustaviti se kada će tišina govoriti glasnije od riječi. Za sve one koje postaju precima, koje uče kako biti nježna kada bi bilo tako lako biti okrutna… koje vide da mogu odrezati kada je potrebno, i režu oštro i čisto … koje vježbaju govoriti čitavu istinu, s cjelošću milosti. Za sve one koje nadrastaju udobnost i umjesto toga primaju ruke stranaca, pozdravljaju ih kao da su ih uzgojile iz sjemena i kao da su ih oduvijek znale … za sve one koje uče kako prodrmati kosti, zanjihati čamac — i krevet – kao i umiriti oluju (nevolju)… za one koje su čuvari ulja za lampu, koje održavaju smirenost svakodnevnih radnji… za one koje održavaju rituale, koje se sjećaju kako zapaliti vatru tek svilom i kremenom …za one koje izgovaraju stare molitve, koje se sjećaju starih simbola i starih priča, oblika, riječi, pjesama, plesnih koraka, i koje se sjećaju što su rituali nekoć usađivali u ljudsku dušu… za one koje druge s lakoćom i često blagoslove… za one starije koje se ne boje — ili se boje — i čine bez obzira na to…

Za njih…
Neka žive dugo
u snazi i zdravlju
i u ogromnom rasprostrijetom duhu

-3-

Za bake iz kuhinje, iz čijih ruku, srca i uma dolaze mnoge hrane –slatke, gorkosltke, oštre, fine, jako začinjene hrane koje dugo traju u duši, dugo nakon što ih je um okusio… za sve one bake koje su utirale put, opirale se smrti, drske Ome i Babe, sve divlje None i Zie koje su živi primjeri toga što znači biti utjelovaljena i uduhovljena… za sve tradicije i sve donne saggie mirne kao rijeke, koje daju život onima koji zalutaju ili prebjegnu na njihove obale. Za sve one starice koje umiruju i iscijeljuju koga god dotaknu u kakvom god da je stanju … za one koje mogu barem jednom zaroniti duboko do onih jako ranjenih koje drugi ne vide ili ne žele dotaknuti… za one koje se usuđuju dati utočište anđelima koji stignu nenajavljeni… i za one koje se smiluju nad napuštenim stvorenjima… za one koje se pojave poprskane bojom ili ovjenčane radikalnim idejama, ili se jednostavno pojave (s dobrim razlogom) kada se to nitko drugi ne usuđuje…

Za njih,
neka uvijek budu odvažne;
neka njihove duđe štite mnoge druge duše;
jer nose jako potrebne stvari
u ovaj naš potrebiti svijet.

-4-

Za sve dalekovidne none i one koje su bake (velike majke) čuvari duša … za one koje prihvaćajusinove i kćeri,bez obzira na to jesu li im u rodu, i jednako lako i jednako skladno kao što cvijet prihvaća pčelu… za “khaleh”, za one koje su nam drage, za one starije žene koje su voljene od mlađih … (pet sekundi mlađe ili tisuću godina starije, nije važno) . Za sve ženske pretke koje tkaju jasni život, ispunjavajući tkanje jednom niti hrabrosti, dvjema nitima divljaštva, trima nitima mudrosti… za one las ancianas, za one drevne, koje, glasno, proširuju, naglo skreću, istražuju, opraštaju, otkrivaju i popravljaju u svojim životima i odnosima … tako da manje iskusne duše mogu vidjeti i naučiti činiti isto, i bez srama. Za sve iskonske žene: the ‘Litas u crnom, starije crkvene žene u njihovim fantastičnim krunama, za sve one u kani i sarijima koje su pokrivale glave u pristustvu starijih i svetih, za one koje nose mantiju i krunicu, za sve one u naranđastim i kestenjastim odorama, za sve koje nose dharmu kao glavnu odjeću za sve prilike… za one koje nose pradavni hidzab i one koje povlače molitvene šalove preko svojih glava kako bi se vratile u šator starog Saraja; za one koje nose jarmulke (molitvene kapice) i za one koje nose dugu ili vodopad zvijezda u svojoj kosi i za one koje svoju kosu uređuju tako da izgleda kao bučin cvijet… za sve one na svetim brežuljcima i pod vodopadima, u šumama i hramovima izgrađenim od zemlje i blata… za sve one u “crkvi ispod crkve” … za sve one starije koje još uvijek znaju posjetiti sićušnu crvenu katedralu srca… za sve te žene koje pozivajuna mir i ljubav i razumijevanje, i koje zahvaljuju i hvale tako snažno da se iznad njihovih glava praktično rascvjetavaju bijeli cvjetovi dok mole…

Za njih,
neka nastave pokazivati nam
kako voljeti ovaj teški i blagoslovljeni svijet
i sva bića na njemu…
na način koji je najvažniji Duši.


-5-

Za sve mudre i hrabre Las sypmaticas,Grand meres i velike Mame i posebne tete… za sve srčane dobre majke i skromne Mujeres Grandes koje su se udale za samu Ljubav, i rodile petero ‘nemoguće’ djece: Mir, Nadu, Dalekovidnost, Međudjelovanje i Ne Pripitomljava Se … za sve one slavljene koje su u nas ulijevale prije dvadeset, trideset, četrdese, pedeset, šezdeset, sedamdeset i osamdeset godina, koje su u nas ulijevale rijeke savjeta, usmjeravanja, koje su zamatale u naša njedra mape s blagom kako bismo ih ponijele u divljinu … za one koje su nas izazivale i bockale i zanovijetale i gurale… sve što nas je raslo u točne puteve kako bismo mogle izrasti više naše vlastite duše… za njihove blage dodire, nježne slike, neobične načine na koje su nas poticale da stvaramo novo i da budemo tako hrabre kakve su i one… za njihovo šaptanje:’Ne boj se, s tobom sam, ne gubi srce i snagu, tu sam; nastavi dalje, sad sjaji, sad se malo odmakni i pogni, ne ne tamo, tamo nije baš dobro, da da, ovim putim… tu… ovim putem’ … za njihove nestašne šale i zagušljive okuse; zapanjujuće ponašanje i ljupke uljudnosti, zato što su crtale crtu, držale crtu, prelazile preko crte i brisale crte koje su prejako stiskale, stezale crte koje su držale prelagano. Za sve te velike žene, Les dames, neke dostojno zrele sa svojim godinama, a neke u vremenu duše, a svakako mudre, koje djeluju kao Pravi sjever za druge –tako što jednostavno jesu Za njih,
neka uvijek budu sigurne, nahranjene iz mnogih izvora;
neka im se pokažu sve vrste ljubavi i zahvalnosti
koje drže njihove duše procvalima
kako bismo ih svi vidjeli.


-6-

I za sve drage kćeri… za one koje iznova uče biti cijelima i mudrima — ili to čine prvi puta… Zato, za sve one velike starije žene koje osjećaju da ne mogu postojati bez mladih s kojima bi meditirale, koje bi podučavale, od kojih bih učile, u kojima bi nalazile humor i čije bi potencijale otkrivale, na koje bi se naslanjanje, u koje bi se ulijevale… i zato, za sve mlađe žene koje osjećaju da bi bile prepuštene manje življenim životima bez esencije romantičnih i nepraktičnih, malo mudrijih žena s kojima bimeditirale, koje bi podučavale, od kojih bih učile, u kojima bi nalazile humor i čije bi potencijale otkrivale, na koje bi se naslanjanje, u koje bi se ulijevale… Tako, za sve mlade, srednjih godina i starije kćeri koje će tek prići bakinom ognjištu prvi put, tisućiti put ili posljednji put… Za sve velike kćeri i velike stare žene koje održavaju vatru tog uzajamnog odnosa kroz pisma, knjige, učenja i okupljanja, izreke i napjeve, putovanja s ogrtačima i pernatim šeširima, jednostavnim bliskostima sa susjedama… svim prelijepim ženama, mladim starim i srednjima, onima koje traže jedne druge i onim koje rade na tome da budu majka-sestra-kći jedne drugima i jedne sa drugima, onima koje razumiju da su El refugio, stvarno utočište jedne drugima i bilo kojoj drugoj duši… onima koje razumiju da su zajedno kako bi manje iskusne i više iskusne uvijek mogle pronaći dom… dom: to mjesto u kojem duša ustrajnije prebiva s vremenom, kako žena prikuplja inosi svoju mudrost sa sobom … dom: bilo koje mjesto u kojem postoji potreba za, sklonište za, poticaj … žarećoj niti Ljubavi… Za njih…
za njihova putujuća srca… neka uvijek nalaze jedne druge
i neka se nikada ne mimoilaze,
nego ostanu blizu i osnažuju jedne druge,
tako će putokazi i portali Duše svijeta
koja im je dana na čuvanje
ostati otvoreni…

-7-

Za sve inteligentne, neznajuće, lutajuće i sveznajuće kćeri, koje toliko cijenimo… za sve one kćeri koje glatko i brzo kreću i za one koje zapinju i nikako da krenu… za one koje iz početka uče kako se plače… i za one koje to čine po prvi put… za one koje uče kako se zagrcnuti.. za sve njih, bez obzira bile one cijele, ili iscijeljenje, ili ne, bez obzira na to iz koje su klase, klana, oceana ili zvijezde… za sve kćeri koje su naslijedile ljubav svojih dragih koji su otišli, preminuli, a koji ipak povremeno posjećuju… za sve kćeri koje su jednom slučajno čule mudre riječi namijenjene nečijim drugim ušima, no te su “prave riječi u pravo vrijeme” izazvale iskru koja je zauvijek osvijetlila njihov svijet… za sve kćeri koje su čule mudrost, nisu je shvatile, ali su je sačuvale za dane kada bi je mogle razumjeti… za sve kćeri koje su veslale same, i čiji su odabrani preci, jer nije moglo drugačije, oni iz dragih knjiga, filmova, slika, skulptura, muzike i plesa… za kćeri koje upijaju dobar osjećaj i neosvojive stavove koje donose neuhvatljivi i nemirni duhovi koji se pojavljuju u snovima… za sve kćeri koje slušaju La Nuestra Señoru, praiskonsku mudru ženu koja dolazi često i na mnogo različitih načina… za sve kćeri koje nose u sebi taj blag i pročišćen osjećaj jasnog viđenja, intuitivnog slušanja, osjećanja i postupanja…za kćeri koje znaju da je taj izvor mudrostipoput čarobnog ćupa iz bajke koji se nikada ne isprazni, koliko god se iz njega izljevalo… Za njih,
blagoslovi njihove ljepote, tuge i traganja;
neka budu blagoslovljene zato što pamte da pitanja ostaju
neodgovorena
sve dok se oba viđenja ne preispitaju; linearno i unutrašnje.


-8-

I za sve kćeri koje podržavaju ono što je dobro, ikoje se znaju odmaknuti od slijepe odanosti bilo kojoj nametnutoj kulturi koja nagrađuje samo uglađene forme i koja omalovažava kreativnu misao… za sve one kćeri i starije žene koje postaju sve spretnije u penjanju na mistične planine i sve bolje suputnice na teškim putevima… za one koje sve željnije pričaju sa dušom, i za dušu, i koje govore za stvorenja, vode, zemlje i neba… za one koje su zadržale kotlove koji su sve dublji, koje pojačavaju staklo za svjetionike, koje postaju putokazi tamo gdje ih dosad nije bilo… za sve one koje izgaraju sa svojim učenjima i podučavanjima, za one koje se jednostavno odmaraju prije nego što će se ponovno podići i zdušno krenuti dalje… za one noćne cvijetove čiji miris nas duboko prožima i kada su cvjetovi skriveni i nikada viđeni… za sve kćeri i majke čije ruke ne počivaju samo na kolijevci, već i na kormilu svijeta kojije oko njih… za sve one koje su napustile nešto bitno i nešto što im je davalo život, i koje su se okrenule natrag da bi to vratile … za one koje su nešto uništile i ispričale se skromno u ime ljubavi… za one koje su nešto ostavile nedovršeno, zaboravljeno, za one koje nisu shvatile važnost nečeg — ali su se ipak vratile, ponovno izgradile, omekšale, dale ‘blagoslov’ svojem najboljem izboru i najboljem što su mogle… svim kćerima i precima koje su uzele na sebe krivnju i koje su dale svoju krv i svoje kosti kako bi popravile rane koje su uzročili bezobzini, okrutni drugi… za kćeri i majke koje su uvijek više zainteresirane da budu u ljubavi nego da budu ‘u pravu’… Za njih,
Neka shvate kako su dragocjeni njihovi životi,
kako, usprkos nedostacima, one su pravi
primjeri, putokazi, kameni temeljci
potrebni sada i ovdje.


-9-

Za sve kćeri i starije koje su živi dokaz da duša, usprkos kulturalnim negiranjima suprotnog, usprkos bolnom srcu, usprkos pogrešnim skretanjima, usprkos lomovima i opekotinama… da se duša uvijek vraća u život, još uvijek živi, i pulsira pri tom… za sve kćeri i starije koje su dugo bile sigurne u to, ili tek sjaje u novom uvidu da, unatoč svojim nedostacima, unatoč svim ego brbljanjima i lamentiranjima o suprotnom … da su rođene sa pročišćenom mudrošću u svojim tijelima i svojoj duši, da je to njihovo zlatno nasljeđe i njihov osigurač, oboje… Za sve kćeri i starije koje kreiraju dokaze koji najviše vrijede: dokaze da je žena poput velikog drveta, kojesvojom sposobnošću da se pokrene, umjesto da ostane nepokretno (netaknuto), može preživjeti najveće nevolje i oluje, i još uvijek stoji izložena vjetrovima; još uvijek pronalazećinačine da njiše granama, još uvijek plešući. Za sve kćeri kojesu u treningu, bilo da su tek počele ili su već daleko uzmakle na putu da postanu “uobičajeno veličanstvene” što znači da postanu mudre i divlje i opasne poput vizionarske duše u sebi. Za njih…
za sve nas,
Kćeri, Sine,
Majko, Oče,
za sve mlade i stare….
Neka se produbljujemo i cvatemo
uvijek ponovno stvarajući iz pepela,
štiteći svako djelo, ideju i nadu
koje smo odlučile zaštiti od propadanja sa lica zemlje
dok god smo ovdje.
Za sve to,
poživimo dugo,
i živimo snažno,
i volimo jedni druge,
na vijeke vjekova.
Amen

“Novena Natus, devet dana: Devet himni za duše žena i one koji ih vole” ©2008, Dr. Clarissa Pinkola Estés. 

Нема коментара:

Постави коментар