Široka je upotreba osvećene vode.
Ona se koristi pri mnogim sveštenoradnjama i činovima Crkve, bilo da se tada neposredno
osvećuje, bilo da se koristi ranije osvećena voda. Tako, osvećena voda se
koristi prilikom osvećivanja hramova, domova, padgrobnih spomenika i raznih
predmeta koji čoveku služe ili se on njima koristi. U svetoj tajni Krštenja,
osvećena voda postaje "vodom očišćenja, banjom preporoda, izvorom
života", u kojoj se kršteni rađa "vodom i Duhom" za novu
stvarnost Carstva Nebeskoga.
DREVNO
POREKLO
Osvećenje vode ima svoje poreklo u
prvim vekovima hrišćanstva, o čemu svedoče drevni pisani izvori, kao apostolske
ustanove. Evhologion Serapiona Tmuitskog kao i rani oci Crkve: Teodorit,
blaženi Jeronim, Epifanije i drugi.Ipak, i pored sve svoje drevnosti, u početku
nije postojalo ustanovljeno pravilo kada, gde i kako se vrši vodoosvećenje.
Postojala je izvesna razlika u tim obredima. No svima njima je zajedničko da se
osvećenje vode izvršuje pomoću određenih molitava, prizivanjem naitija Svetoga
Duha, kao i krstolikim blagosiljanjem i pogruženjem u vodu Časnoga Krsta, što i
danas čini elemente svakog vodoosvećenja.
Danas su poznata dva osvećenja vode: veliko i malo. Veliko vodoosvećenje se vrši dva puta u godini na Krstovdan (Navečerje Bogojavljenja) i na Bogojavljenje, u kome se sećamo Krštenja Isusa Hrista u reci Jordan, u kome Crkva vidi ne samo prototip omivanja grehova, no i stvarno svećenje prirodne vode pogružavanjem Boga u telu u vodu. To je svečani obred kojem, skoro redovno, prisustvuje veliko mnoštvo naroda, koji osvećenu vodu nose svojim domovima, jer se ta Sveta Vodica - Bogojavljenska, čuva u svakom domu preko cele godine kao velika svetinja, a koristi se samo u velikoj nuždi (bolesti, uznemiravanje od strane zlih duhova). U nekim našim krajevima običaj je da sveštenik sam raznosi Bogojavljensku vodicu po domovima vernika.
Malo, pak, vodoosvećenje vrši se u različitim prilikama, pri drugim crkvenim činovima i obredima, pa i na traženje pojedinih vernika. Prema svakoj potrebi, može se vršiti malo osvećenje vode u svako vreme i na svakom mestu: u kući, u polju, u vrtu i tako dalje.
Danas su poznata dva osvećenja vode: veliko i malo. Veliko vodoosvećenje se vrši dva puta u godini na Krstovdan (Navečerje Bogojavljenja) i na Bogojavljenje, u kome se sećamo Krštenja Isusa Hrista u reci Jordan, u kome Crkva vidi ne samo prototip omivanja grehova, no i stvarno svećenje prirodne vode pogružavanjem Boga u telu u vodu. To je svečani obred kojem, skoro redovno, prisustvuje veliko mnoštvo naroda, koji osvećenu vodu nose svojim domovima, jer se ta Sveta Vodica - Bogojavljenska, čuva u svakom domu preko cele godine kao velika svetinja, a koristi se samo u velikoj nuždi (bolesti, uznemiravanje od strane zlih duhova). U nekim našim krajevima običaj je da sveštenik sam raznosi Bogojavljensku vodicu po domovima vernika.
Malo, pak, vodoosvećenje vrši se u različitim prilikama, pri drugim crkvenim činovima i obredima, pa i na traženje pojedinih vernika. Prema svakoj potrebi, može se vršiti malo osvećenje vode u svako vreme i na svakom mestu: u kući, u polju, u vrtu i tako dalje.
NASUSNA
POTREBA
Tradicija je u Srpskoj Pravoslavnoj
crkvi da sveštenik u toku godine dva puta poseti domove svojih vernika radi
izvršenja svećenja vodice, i to na nekoliko dana pred Krsnu slavu, i pred
najveći hrišćanski praznik - Vaskrs. Dolaskom sveštenika u kuću i svećenjem
vodice, ulazi blagodat Božija u Vaš dom. Jer, po završetku čina osvećenja vode,
sveštenik kropi sva odelenja u kući, kao i svu čeljad koja je prisutna, pri
čemu oni celivaju Časni Krst i desnicu sveštenika.
To osvećenje vodice po domovima nije
samo "puki" običaj, nego nasušna potreba samih vernika, koji osećaju
potrebu da povremeno budu osvećeni i očišćeni kropljenjem svete vodice. Kod
pravoslavnih Grka ima dosta porodica koje zahtevaju od svojih sveštenika, da
neizostavno svakog meseca dolaze i vrše osvećenje vode po domovima. Naš narod
je izgubio taj osećaj svetinje i potrebe za svetinjom, te su stoga mnogi
prestali da primaju sveštenika za vodicu, a i oni koji ga primaju, često puta
to nerado čine.
Nije dobro da sva naša vera bude svedena samo na običaj "svećenja vodice ", ali nije dobro ni da taj blagočestivi običaj odstranimo iz našeg hrišćanskog života. Svećenje vodice i njeno korišćenje, ima svoj puni smisao i značaj samo uz držanje i svih ostalih propisa Crkve Pravoslavne o hrišćanskom duhovnom životu, kao što su post, molitva, milostinja, sveta Tajna pokajanja i ispovesti grehova, Prčešća, i svega ostalog, bez čega nema spasenja duše, ni ostvarenja cilja našeg postojanja na zemlji.
Nije dobro da sva naša vera bude svedena samo na običaj "svećenja vodice ", ali nije dobro ni da taj blagočestivi običaj odstranimo iz našeg hrišćanskog života. Svećenje vodice i njeno korišćenje, ima svoj puni smisao i značaj samo uz držanje i svih ostalih propisa Crkve Pravoslavne o hrišćanskom duhovnom životu, kao što su post, molitva, milostinja, sveta Tajna pokajanja i ispovesti grehova, Prčešća, i svega ostalog, bez čega nema spasenja duše, ni ostvarenja cilja našeg postojanja na zemlji.
Koliko se dugo može čuvati Sveta
Vodica, naročito ona koja se osvećuje na Krstovdan, Bogojavljenje i Vaskrs?
Hakon jedne godine kada, stigne nova vodica, šta se radi sa starom?
Mi u Crkvi (episkopi i sveštenici)
kada govorimo o predmetima naše svete vere, često puta nismo u stanju da
zamislimo i predpostavimo koliko naš narod malo zna o svojoj veri, pa u mnogo
čemu predpostavljamo izvesnu količinu toga znanja i verskog obrazovanja kod
naših vernika, te nam se stoga desi da naši razgovori o veri ili besede budu
nerazumljive i teško shvatljive, za naše slušaoce, upravo zbog toga što mnogi
tog neophodnog predznanja nemaju. Otuda je zaista dobro da naši vernici imaju
mogućnost i slobodu da se obraćaju episkopima i sveštenicima o nejasnim
pitanjima o veri.
Sveta Vodica, naročito ona
Bogojavljenska (koju narod uglavnom i nosi svojim domovima), može se čuvati
neograničeno vreme. Ma koliko je dugo čuvali, ona ne gubi svoju osvećujuću
blagodat niti postaje podložna kvarenju. Ima u narodu porodica koje
Bogojavljensku vodicu čuvaju po trideset i više godina, s tim što svake godine,
od nove vodice, kada je donesu iz crkve, pomalo dodaju u flašu u kojoj drže
staru vodicu.
No, glavno pitanje je "nakon
jedne godine, kada stigne nova vodica, šta da se radi sa starom?" Odgovor
na to pitanje, u crkvenim knjigama nepiše, niti ima bilo kakvo pisano naređenje
u vezi toga. Ali zato postoji narodno predanje i običaj kojeg je Crkva prećutno
usvojila, te je isti stekao predanjsku vrednost, kao i mnoge druge stvari koje
se putem predanja u Crkvi čuvaju.
Dakle, po tom narodnom predanju, a sada i crkvenom predanju, ukoliko se sva količina Bogojavljenske Vodice ne utroši pobožno u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u reku ili u cveće.
Dakle, po tom narodnom predanju, a sada i crkvenom predanju, ukoliko se sva količina Bogojavljenske Vodice ne utroši pobožno u toku godine, onda se taj ostatak, kada stigne nova vodica, sipa u bunar, u reku ili u cveće.
U svakom slučaju tamo gde se neće
izložiti gaženju i obesvećenju.
Što se pak tiče vodice koja se po
domovima sveti za Vaskrs (nikada na Vaskrs), ona se u toku posta može, i treba,
uzimati svako jutro po malo pre jela, i tako utrošiti. Ona se upravo i osvećuje
sa tim ciljem da bi sveti veliki praznik Vaskrsenje Hristovo dočekali u osvećenim
domovima, ali i sa osvećenom dušom svojom (kao hramom Duha Svetoga), čemu
pobožno korišćenje svete vodice itekako doprinosi.
Osvećena vodica za Krsnu slavu sva se upotrebi na spravljanje slavskog kolača i koljiva, a može i da se ostavi malo za piće da svi članovi doma popiju po gugljaj za osvećenje duše i tela.
Osvećena vodica za Krsnu slavu sva se upotrebi na spravljanje slavskog kolača i koljiva, a može i da se ostavi malo za piće da svi članovi doma popiju po gugljaj za osvećenje duše i tela.
Mir ti i radost od Gospoda.
Episkop raškoprizrepski
Artemije
Artemije
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.