Kako izgleda ljubav na djelu

Ljubav u biti nije emocija, ona je prostor u čovjeku i između dvoje ljudi koji podrazumijeva ranjivost, otvaranje, odbacivanje kontole i, prije svega, slike o sebi koju smo cijeli život predano slikali. Imamo li hrabrosti, nakon početne zaljubljenosti u partnera, krenut ćemo u pravu intimnost – a to je ogoljavanje, čak i kada se bojimo da ćemo biti odbačeni

Jedna od osnovnih motivacija zbog koje smo ovdje jest potreba i potraga za kontaktom i ljubavlju. To je više nego očito. Ono što nije baš tako vidljivo je razlog zbog kojeg nam je ljubav potrebna. Što je to toliko vrijedno u ljubavi da bez nje sve gubi smisao?
Ljubav nam, u osnovi, omogućuje pristup bezuvjetnoj slobodi da budemo onakvi kakvi zaista jesmo i da ostvarimo svoje krajnje potencijale. U kontekstu odnosa, ljubav otvara naše individualne granice (ili maske ega), tako da možemo imati izravan kontakt jedni s drugima, bezuvjetno se povezivati i rasti zajedno. Mogli bismo reći da je to glavna svrha života. Pitanje je kako to ostvariti.

Tragedija ljubavi i problem s drugima

Još u ranom djetinjstvu većina nas doživjela je šok u obliku straha da nećemo dobiti ono što nam je najpotrebnije – ljubav. To nas je izbacilo iz kolosijeka i poremetilo prirodni proces odrastanja i sazrijevanja u sposobnog, neustrašivog i za ljubav sposobnog pojedinca. Umjesto da ljubav primamo i dajemo bezuvjetno, naučili smo se skrivati i igrati igre jedni s drugima. Nije ni čudo što smo zakomplicirali odnose.
Kada bi drugi bili svjesni tko smo mi stvarno, kada bi nas bezuvjetno prihvatili i dopustili nam da budemo takvi kakvi jesmo, kada bi nam posvetili potpunu pozornost i vjerno odrazili, bez prosuđivanja, ono što je u nama (uključujući i našu istinsku prirodu), tada ne bismo imali problem. Sve bi teklo kako treba, prema potpunom ispunjenju svrhe zbog koje smo ovdje. Budući da smo daleko od željenog, imamo posla s problemima, preprekama, otporima, opasnostima, boli i patnjom. Izgleda da je to jedini način na koji možemo učiti i rasti.

Zamke romanse

Zaljubljivanje je slično padanju s litice u ponor bez dna. I u tom padu toliko se toga događa da zaboraviš i kako se zoveš. Ako se ikada osjećamo kao da ne moramo ništa činiti da bismo imali to što želimo, ako ikada vjerujemo da je sve divno i sjajno, onda je to u vrijeme zaljubljenosti. Ako postoji lutrija u kojoj naslijepo riskiramo sve što imamo, onda je to romansa – otud, slijepa ljubav. Bez obzira na sve, samo iskustvo je, istina, bolje od najboljeg. Ali raspad sna i buđenje u realnom životu nitko od nas ni u ludilu ne očekuje.
Kao što je Narcis bio zaljubljen u odraz svojeg lika, tj. u sebe, tako se i mi zaljubimo u idealnu sliku koju zalijepimo na lice voljenog. Stoga, osim što nismo u stanju realno vidjeti konkretnog drugog, ne možemo s njim graditi odnos na realnim osnovama. Sve što možemo jest projicirati i fantazirati o drugome i odnosu. Istodobno, s tim drugim razmjenjujemo golemu količinu seksualne energije, entuzijazma, poleta, svježine i slatkih emocija. To je ono što pripada nama i to je realno. Ali sam odnos je iluzoran jer je zasnovan na idealu ili slici o "savršenom ljubavniku" kroz koju doživljavamo običnog drugog. I to pripada umu ili virtualnoj realnosti.

 

Faza konflikta

Problem je što u cijeloj priči nema svjesnosti tko smo mi zapravo. Umjesto toga, postoje poželjne mentalne slike s kojima se poistovjećujemo i, naravno, strasna igra energija. Otud, mi smo u odnosu s drugim zapravo radi svojih slika i zadovoljstva koje dobivamo, a ne zbog drugoga tko je on stvarno. Tek kada se odreknemo voljene slike (ili predrasude) o drugome i obratimo pozornost na njega, možemo početi graditi istinski ljubavni odnos. Do tada, mi smo zaljubljeni u vlastitu projekciju, nažalost.
Budući da postoji maksimalno poricanje stvarnog pojedinca, u ime slike o njemu, sve što stvorimo u tom odnosu je romansa, a ne realnost. Tako, nije ni čudo što neizostavno bankrotiramo kada dođe kraj filma i početak realnog odnosa, tj. života.
I na kraju, kada nastane konflikt i realan život – druga faza na putu do ljubavi – naše slabosti i razlike izbijaju na površinu. Za vrijeme romanse sve je bilo ispunjeno energijom, toplim ljubavnim emocijama, razumijevanjem... a da ništa nismo morali činiti.
Međutim, u fazi konflikta, svađe i prepirke gotovo ništa nije onako kako bismo željeli da bude. Umjesto da pažljivo pogledamo u to što nam se događa i otvorimo se za učenje iz trenutačnih teškoća, energiju rasipamo na racionalizaciju, opravdanje, žaljenje, kritiziranje i osuđivanje. Umjesto da se suočimo sa svojim manama ili lekcijama i shvatimo što nam poručuju, odgovornost prebacujemo na drugoga. Naravno, ponekad je drugi nepopravljiv.
U tom slučaju trebamo ga ostaviti njemu samome. Nažalost, mnogi od nas zapnu u toj fazi konflikta i prepirke cijelog života. Do istinske ljubavi i intimnosti, uistinu, malo nas stiže. Pitanje je gdje griješimo.

Kako bježi uplašeni ego

Budući da ljubav podrazumijeva otvaranje i ogoljavanje na svim razinama, suosjećanje, opraštanje, dopuštanje i odbacivanje  kontrole, na samu pomisao da ćemo tada biti nezaštićeni, a samim tim i ranjivi, reagiramo strahom te povlačenjem i zatvaranjem. Primjerice, zbog straha od ostavljanja, pokušavamo osigurati ljubav partnera u svakom trenutku, ne shvaćajući da tako upravo uništavamo mogućnost da ljubav procvjeta u vrtu našeg odnosa.
Umjesto ljubavi, na taj način stvaramo ni manje ni više nego uvjete za ljubomoru, mržnju, bijes, žalost i sve drugo od čega strahujemo. Ili ostavimo partnera prije nego što on ostavi nas. Ili se zbog straha od dubljeg otkrivanja pred drugim zatvaramo za razmjenu intimnosti.
Prvi nesporazum je u pogrešnoj pretpostavci što bi se sve moglo dogoditi ako odbacimo kontrolu i otvorimo se za dublju intimnost. Ili ako priznamo da volimo i da smo voljeni. Drugim riječima, problem je u uplašenom egu koji osjeća da gubi uporište, a njegovo uporište je odvojenost od drugih. Konkretno, kada uzimamo sumnju, nesigurnost, nepovjerenje, neizvjesnost, ranjivost, rizik i povredljivost osobno, tada osjećamo strah.
Kao rezultat javlja se nagon da se zaštitimo. Međutim, naš pokušaj "zaštite" zapravo je odvajanje od fizičkih senzacija i emocija, i osjećaja drugoga. To radimo povlačeći se iz tijela u glavu, ili koru velikog mozga.
Kada bismo samo mogli jednostavno priznati da smo uplašeni, bez ikakvih izgovora i umovanja, i osjetiti emociju straha u tijelu, tj. dopustiti joj da bude tu s nama, i treće, djelovati kao da nismo uplašeni bez negiranja prvih dvaju koraka, strah bi se jednostavno rastvorio. Prolazak kroz strah, a ne bijeg od njega, jedini je način da se on rastoči.

 

Ja sam u pravu

Ako se ne želimo suočiti s istinom o tome što smo mi stvarno, ne postoji taj problem koji nas na to može natjerati. Drugim riječima, nisu problemi krivi što ne uspijevamo vidjeti istinu, nego mi sami. Mi smo ti koji zatvaramo oči pred istinom jer bismo se u tom slučaju morali promijeniti. A prije nego što se promijenimo, moramo priznati i prihvatiti vlastite nedostatke. Da bismo to učinili, trebamo se odvojiti od ega, tj. slike kojom idealiziramo sebe.
Evo primjera: ako o sebi mislimo kao o nekome tko je uvijek u pravu, onda je nemoguće vidjeti kada griješimo. Čak i ako priznamo da smo pogriješili, na inzistiranje drugih koji to vide, to nas neće spriječiti da griješimo u budućnosti. Ništa nas neće spriječiti da griješimo ako ne želimo i nismo spremni uhvatiti same sebe na djelu – upravo kada griješimo. Sve dok ne odustanemo od izgovora, racionalizacija i opravdavanja vlastitih pogrešaka, imat ćemo tendenciju pred njima zatvarati oči. Sve dok nastojimo ostaviti dojam da nismo mi ti koji to čine, griješe, nastavit ćemo naočigled to činiti.
Konačno, prestat ćemo jedino onda kada više ne budemo mogli obmanjivati sebe da nam nije stalo do istine. Prema tome, tek kada iskreno priznamo da zapravo želimo istinu, ali istinu o sebi, više nego išta na ovome svijetu, prestat ćemo okretati glavu u drugom smjeru, prema drugome. Onda nam pogreške više ničemu neće služiti, pa ih nećemo ni činiti.

Kako do intimnosti

Intimnost je ljubav na djelu. To je ljubavni prostor između partnera u kojemu ne živi strah, skrivanje, manipulacija i dominacija, već pažnja, prihvaćanje, uvažavanje i dopuštanje. U tom prostoru oba partnera mogu disati, uživati, osjećaju prihvaćanje i uvažavanje. U njemu vlada živa dinamika koja odiše mirom i skladom. Međutim, i kada dođe do turbulencije ili konflikta, umjesto da paničarimo i poduzimamo radikalne mjere kako bismo "urazumili" drugu stranu, taj trenutak služi nam da naučimo nešto o sebi i drugome. Otud, jedna od glavnih odlika partnera u intimnosti jest ravnopravno preuzimanje odgovornosti za sve što čine i što im se događa.
Da bismo i mi mogli iskusiti blagodati intimnosti, prijeko je potrebno, na prvome mjestu, biti spreman mijenjati se. U suprotnom, umjesto intimnosti, težit ćemo održati svoj ego i njegove interese, koji nemaju nikakve veze s istinskim potrebama nas samih i našeg partnera. Drugo, potrebno je naučiti biti i tijelom i dušom tu za partnera, naravno ne sve vrijeme. To znači da smo u stanju povući pozornost sa svih drugih stvari i posvetiti je isključivo odnosu s voljenim. Budući da ondje gdje usmjeravamo pozornost odlazi i životna energija, može nastupiti magična razmjena energetske i emotivne komunikacije.
Imajte na umu da će svejedno na površinu isplivati i neki neraščišćeni računi iz prošlosti, tako da je konflikt nezaobilazan i u ovoj fazi. Ali sada to možemo dočekati s dobrodošlicom, jer na to više ne gledamo kao na znak da našem odnosu nešto nedostaje. Zapravo, to ćemo iskoristiti za ozbiljno testiranje naše ljubavi, tj. koliko možemo biti tu za partnera, prihvatiti ga, poštovati i dopustiti mu da bude onakav kakav trenutačno jest, sa svim svojim manama i vrlinama.


Izvor