уторак, 12. јануар 2016.

CRNO PA SE NE VIDI


Mirjana Bobić Mojsilović

Boje, boje, boje. Kad ima svetlosti, ima i boja. Nedostatak svetlosti je mrak, odnosno crnilo. Zato se pitam, zašto smo, gde god da se okrenem, kud god da pogledam, obučeni u crno? Crni kaputi i jakne, crna obuća, tašne, crne helanke i čarape? I po danu, a pogotovo za veče. Izgledamo, kolektivno i pojedinačno kao pokisle vrane. Po slavama, prijemima, dočecima, u kafanama i kafićima, ljudi, a naročito žene, obučeni su u crno. I sama imam nekoliko crnih haljina, crnih sakoa, crni džemper i desetine crnih čarapa. K’o da smo svi, sačuvaj me, Bože, u žalosti. Što bi rekao Čehov, „žalimo za svojim životima“. Malo nije normalno, priznaćete?
Ono jes’, što bi se reklo, crno pa se manje prlja, ili što bi rekla Leontina u onoj pesmi – „crno pa se ne vidi“, ali ipak!
Kad smo mi bili mali, crna boja nije postojala. Niko, osim popova i kaluđerica, nije nosio crno. Ni školske table nisu bile crne, nego zelene. U vreme kad se verovalo u svetliju budućnost sveta (ne samo u komunizmu!) žene nisu nosile ni crne čarape. Kaputi su bili u raznim bojama. U eri crno-bele trelevizije, svi smo bili u boji. Život je bio u boji. Crno se, da se ne lažemo, viđalo na sahranama i u dokumentarnim filmovima Živka Nikolića – babe po dinarskom kršu, udovice kao Irena Papas u filmu Grk Zorba, nosile su crno. Svi ostali bili su u boji. Danas i deci oblače crno! Sećam se kad su pre desetak godina u modi bili i crni tanjiri! Crni zidovi su danas vrhunac dizajn-šika, pa čak mnogi rado spavaju u crnoj posteljini!!!
U kulturi zapadne civilizacije, crno je boja žalosti, smrti, mraka i misterije. U viktorijanskoj Engleskoj, zbog žalosti kraljice Viktorije, crno, kao i kultura smrti i žalosti, bili su veoma popularni. Ali danas, zašto smo danas pristali da se zamračimo? Ok, Koko Šanel – mala crna haljina kao simbol vrhunske i večne elegancije, ali što je mnogo – mnogo je. Pa ipak, uspeh, ozbiljnost, snaga i otmenost, povezuju se sa crnom bojom.
Čuvena slikarka Džordžija O’Kif govorila je da ima nečeg u crnoj boji, jer se u njoj čovek oseća nekako sakriveno. A Eduard Mane je rekao da crno nije boja. I u pravu je: Crno je odsustvo svetlosti. Ne kaže se slučajno crni humor, crni dani, ili crna udovica.
Rado bih obojila stvarnost, ali to je nemoguće. Zato, polazim od sebe: odlučila sam da u svoju garderobu vratim boje. Žutu i narandžastu, i crvenu i plavu. Bar marame, šalove, bluze u boji. Nasuprot sumornoj otmenosti, nek stoji radosna nesavršenost. Jer, došla sam do zaključka da ako je istina da našu stvarnost oblikuju naše misli, koliko je tek istina da našu stvarnost oblikuju boje koje nas okružuju. Jedino što uvek možemo da promenimo je – sebe same. Crnilo – stop!
Počeću od crvenog karmina. Boja je boja.






Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.