Trenutak kad žena konačno odluči otići...

Zapanjen sam i inspiriran nevjerojatnom snagom i odlučnošću žena koje skupe hrabrost da napuste ono što im više ne služi.

 To može biti susjed, prijatelj, učitelj, kolega, pa čak sestra ili majka.

Svjedoci smo njihove borbe i tuge, pitamo se zašto ostaju, ali također znamo da ih ne možemo prisiliti da odu. Mi se samo nadamo da će jednog dana vidjeti u sebi beskonačan potencijal i imati hrabrost naći svoju sreću.

Bilo da je posao, ljubavna veza, grad ili jednostavno život koji ih ne ispunjava ili zadržava.

Trenutak kada shvate svoj potencijal i svoju vrijednost je mnogo moćniji, nego bilo što što im možemo reći.

Neprocjenjivo je.

Ako ste ikada preispitali svoju situaciju i pitali se je li vrijeme da odete, razmislite što se dogodi da žena konačno ode i upitajte se zvuči li vam bilo koja od ovih izjava poznato.

Nekada je bila sretna. Postojalo je beskonačno mogućnosti – ljubav koju su dijelili je bila duboka i moćna – željela je očajnički da uzburka to ponovo.

Na početku, bilo je divno i radosno, jer su istraživali nove stvari zajedno, a ona je učila toliko toga o sebi.

Sjećala se zabave koju su imali i koliko je bila ispunjena. On je bio sve što je željela.

Njeni prijatelji i obitelj su govorili koliko je bila sretna, kao da su joj zavidjeli na radosti kojom je zračila. I oni su to željeli, samo je tako pomislila.

Kada su se stvari počele mijenjati, osjećaji blijediti, pitala se gdje je krenulo po zlu. Nadala se da ako vrati stvari nazad da će biti opet jaki.

Bila je uznemirena sa sobom, nekako je osjećala da je ona kriva.

Osjećala je da time što ostaje pokazuje svoju posvećenost i bojala se da ode prerano, pa da se kaje onda cijeli život.

Čekala je da se stvari poboljšaju. Bila je optimist da će se stvari promijeniti.

Mnogo puta se preispitivala treba li otići. To je bio prvi znak da je trebalo.

Umjesto toga, tražila je znakove da bi ostala. I ponekad, kada bi tražila dovoljno jako, našla bi ih.

Znala je, na neki način, da se pomiruje s tim, ali i dalje se pitala može li nešto biti bolje.

Osim toga, nije bilo strašno i još uvijek je bilo par dobrih stvari. Drugi su sigurno imali gore, nalazila je opravdanje.

Osjetila je neku sigurnost znajući što da očekuje, kao da ugodnost donosi sreću. To se nije dogodilo.

Imala je mnogo načina da racionalizira zašto treba ostati.

Bila je uplašena zbog toga što napušta i zabrinuta što sve može izgubiti ako ode. Ali nije razmatrala koliko će je koštati ako ostane.

Počela je otkrivati hrabrost i snagu za koju je znala da oduvijek ima. Mjerila je rizik.

Sada, bila je umorna. Poražena. Ogorčena. Odustala je od svoje moći i sreće i znala je da je otišla predaleko.

Razgovarala je s prijateljima i okupila ljude oko sebe. Podržavali su je. Oni su to uvijek radili.

Znala je koliki potencijal ima i koliko će je odluka da ostane povrijediti.

Više nije osećala krivicu da je učinila nešto loše. I nije.

Dosta joj je svega. Shvatila je da joj više ništa ne služi. Bila je tužna, povrijeđena i frustrirana.

Dala je sve dok ništa nije ostalo da da. Želela je biti nasmijana i da se osmijehne opet, kao kada je sve počelo.

Znala je da je neizbježan odlazak, ali nije znala kada. Nije znala kako. Znala je kako odugovlačiti.

I pitala se što čeka.

Ali konačno, otišla je. Tuge je bilo previše, stres je bio ogroman i to je povrijeđivalo. 

Bilo je vrijeme da se krene dalje, a ona je pronašla snagu. Shvatila je da je samu sebe zadržavala nazad.

Nakon odlaska, bila je preplašena. Kako će se snaći? Tko bi bila bez tog dijela njezinog života koji je imala toliko dugo?

Uzdigla se, skupila je hrabrost i vjerovala je u sebe. Znala je da je jaka, znala je da će preživjeti sve to.

Razmišljala je o tome tko je bila prije nego što je bila slaba i koliko je bila nevjerojatna i uspješna. Kako je živjela bez straha – puna radosti i strasti prema životu.

Našla je inspiraciju u tome.

Kada je sve bilo rečeno i učinjeno, osjećaj je poput udisaja svježeg zraka. I ponovo se nasmijala. Baš kao što je znala da hoće.

Preživjela je i dokazala je svoju snagu. Ne drugima, već samoj sebi. Postala je svjesna koliko je žrtvovala i koliko je bila nesretna.

Život se počeo odvijati oko nje i sreća je bila tu. Nije ju morala tražiti raširenih ruku kao što je to mislila.

Sreća je našla nju.

Ona i dalje čuva lijepa sjećanja, ali je odlučila da zaslužuje da bude bezuvjetno sretna. Odlučila je da njen život bude lijep i da ne treba više racionalizirati svoje izbore.

elephantjournal.com / forensicsoul.com 

Izvor Atma. hr