Grbava staza iskrene spoznaje

Grbava staza iskrene spoznaje

Napisao Zen Gardner
Sa engleskog prevela Nataša

Ko god misli da je buđenje jednostavan i spontan događaj ili pak nešto vrlo prosto nije se još probudio. Potrebno je mnogo truda da se dođe do vrata saznanja kao što je potrebna i hrabrost da se ta vrata otvore. U stvari, sva vrata koja život ostavlja pred nama su niz odluka o tome u kojem pravcu ćemo ići i šta nam je činiti kad se nađemo suočeni sa bezbroj mogućnosti koje život stavlja pred nas.

Pitajte bilo koga ko je u bilo kojoj fazi buđenja, iako trenutno zrače mirnoćom koja je rezultat jake potrebe za istinom, usuđujem se reći da su prošli sito i rešeto da bi došli do tog stanja.

Autsajderu to stanje može izgledati vrlo trivijalno imajući u vidu pojedine uzvišene i duhovne zaključke do kojih mnogi dođu tokom života, ali garantujem vam da je na tom putu bilo mnogo patnje, zbunjenosti, fizičkog i duhovnog ili mentalnog zlostavljanja i mračnih perioda očanjanja. Sve je to dio procesa. Ne možeš tek tako izaći iz matrice koja te je programirala i čiji si rob bio čitav svoj život, niti je lako odbaciti sve te učmale sisteme vjerovanja kao što bi sa sebe stresao neki teški ogratač kročivši u prozračnu prostoriju punu janjadi i nasmijane djece.

Sve ima svoju cijenu. To je dio procesa. Ali vrijedi više nego pokušati.

Iskrena procjena

Nije nimalo lako biti potpuno iskren prema sebi i o sebi, o stvarima kroz koje smo prošli u životu, o događajima u kojima smo učestvovali, o ljudima koje smo povrijedili na svome putu, o sopstvenoj sebičnosti. Mislimo da smo to sve dobro sakrili od drugih jer to sami poričemo ili mislimo da je to prošlost.

Ali nije tako, jer sve se to jednom vrati i povuče nas dole poput teškog prtljaga, sve dok ne prihvatimo istinu. I to je najteži dio buđenja, zaistinskog buđenja. Kada naše istinito sebstvo počne da izranja, staro lice tada počne da se razotkriva, i obično je suočavanje sa njim veoma bolno. To nije nešto što se prevaziđe u jednom mahu, jer postati iskren prema sebi i drugima je dug proces, to znači dopustiti da nas drugi vide onakve kakvi jesmo, nositi se sa tim, otpustiti strahove i onda priznati da je potrebno izlječenje dubokih i mračnih prostorija našeg postojanja.

A onda znati zatražiti, dopustiti  i primiti iscjeljenje.

To je dug put koji se pak zasniva na jednoj odluci. Želiš istinu. Ostalo će doći samo i bez obzira na težinu izazova, mi smo mu dorasli i pobijedićemo, jer je to odluka koja dolazi iz srca. Najteži put će imati oni koji će nastaviti da se prikrivaju i da se bore da zaštite ideju svog starog, nefunkcionalnog sebstva ili čak neki njegov novi oblik. Za njih, kao što to znaju mnogi koji su prešli ovaj put, to je kao kad se izgubite u šumi i bez kompasa i osjećaja za pravac vi lutate da bi se naposlijetku  našli na istom mjestu sa kojeg ste i krenuli. Umorni, obeshrabreni i bez iluzija, krivite okolnosti ili bilo šta drugo jer niste sebi dopustili da slušate svoj duhovni kompas koji dolazi iz srca, jer niste bili iskreni prema sebi i prema svjetu oko vas.

Odvažni i hrabri su normalni ljudi koji se prvo suoče sa izazovima – a onda ih prevaziđu

Ne znam zašto me je ovo pogodilo baš danas. Mislim da mi se to događa već neko vrijeme i konstantno se razvija. Oblasti mog života,  koje sam mislio da sam prevazišao, se vraćaju poput bumeranga kroz odnose sa ljudima koji su nekada krenuli ukrivo ili su to neki stari računi koji se javljaju na čudne načine. Ili pak čisti strahovi sa kojima nisam htio da se suočim i koji me još uvijek progone.

Dobar dio svog života sam proveo u poricanju mnogih stvari da bi na odstojanju držao bolna sjećanja iz moje prošlosti.  To jednostavno tako ne ide. Imao sam teško odrastanje u ozbiljno poremećenoj familiji. Moja familija je pripadala višoj srednjoj klasi i materijalno smo bili dobro situirani, ali duhovno, fizički i emocionalno to je bila jedna iskrivljena komora za mučenje svih vrsta. Mislim da je većina u mojoj generaciji prošla ovu vrstu duhovne gungule.

Pitajte bilo koga ko je iskren i probuđen. Reći će vam ne samo da su bili tučeni životom već da su i sami podjelili više šamara. Zato i jesu tako okrenuti ka ljubavi. Shvatili su ne samo to da su na svom putu povrijedili mnoge svoje saputnike svojim sebičnim odlukama, već da su i učestvovali u verbalnim šamaranjima, povinovali se socijalnim pravilima bande da bi bili prihvaćeni i da bi bili ”cool”, i što je najgore od svega nisu pružali ljubav koju su znali da imaju putujući tom trnovitom stazom ličnog otkrovenja da bi se oslobodili tog parazitskog samo-uništavajućeg ”svijeta” u kojem smo se svi rodili.

Mislim da ovo unutarnje znanje i osjećaj krivice i sramote koji su njegov rezultat blokira mnoge ljude. Podsvjesno oni misle da nisu vrijedni ljubavi i istine. U suštini, to je vrlo moćan kontrolni program u kojem smo bili primorani da učestvujemo. Poput vojnika koji je sveden na varvarsko ubijanje iz bilo kojeg razloga koji mu je pretstavljen kao izgovor, to degradira ljudsku psihu i čini duh krutim, hvatajući u svoju zamku sve te divne duše, stvaljajući ih u limbo krivnje i samoprezira koji samo vodi ka još većem nasilju. Veoma tužne statistike samoubistava među veteranima su očigledan rezlutat toga.

Ali tvrdim da je najgora stvar ovaj masovni sistem uzajamnog opravdavanja. Oni koji su uhvaćeni u njemu hodaju u snu. Svakodnevno se kažnjavajući nekim oblikom mazohističkog rituala ili samoponižavanja. To se može manifestovati u obliku igrača unutar kapitalističkog sistema pohlepe, nasilnog ponašanja koje je opravdanon socijalnim ”normama”. To može biti bilo koji oblik samo-promovisanja koji umanjuje druge zbog sopstvene koristi, a sve se to bazira na principu takmičarskog duha. Sport je dobar primjer kako nasilje, čak i unutar sistema pravila, može biti opravdano i podstaknuto. I ako se možeš provući da ne budeš uhvaćen koristeći prljave trikove i to je fer plej. Čitav kapitalistički sistem se zasniva na tome.

Iskrenost može biti brutalna – ali samo starom sebstvu

Ne govorim o iskrenosti prema drugim ljudima ovdje. Dok je iskrenost bitna kad dolazi iz ljubavi, ona takođe može biti destruktivna ako dolazi u obliku sebičnosti, bez obzira kako pametno formulisana. Ova vrsta ponašanja se dešava jer se još uvijek nismo suočili sa svojim istinskim bićem. I to je najbitniji dio buđenja i treba biti na prvom mjestu. To nije lako, to je proces koji traje čitav život.

Suočiti se sa ovim ličnim realnostima je bolno. Postoje mračni kutovi psihe koji vape za svjetlošću istine. Treba vremena za to, ali ima nade. Strahovi će svakako izaći na površinu ako im se ne obratimo, a najbolji put je put svijesnosti.

Ne govorim o besmislenoj introspekciji. Ove stvari imaju tendenciju da izrone poput mjehura iz vode i neće nas preplaviti ako im se obratimo na vrijeme. Tek posljednjih godina sam počeo da shvatam posljedice mog odrastanja i njihov uticaj na moj život. Ta prefinjena pitanja su se pojavljivala tokom mog života i postajala vremenom sve zamršenija. Nije sve tako loše, jer većina te patnje vodi onog ko traži ka istini, jer duboko u duši znamo da postoji rješenje. Do tada, svo to zlostvaljanje će nas pratiti a mi ćemo se truditi da potisnemo i zaboravimo te neprijatne realnosti. Kakav ciklus, ali mislim da svi mi to doživljavamo na svoj način.

Bojao sam se straha i on me je obuzeo

Jedan od najmoćnijih magneta je strah. Kada se nečega bojimo bukvalno možemo privući objekat našeg strahovanja. Ima jedan stari naučno fantastični film – ”Zabranjena planeta” koji to moćno ilustruje. Drugi film je “The Martian Chronicles” koji ilustruje kako naši umovi manifestuju i prizivaju stvarnost, fenomen koji su stari mistici i mudraci dobro poznavali, a sada to potvrđuje i moderna nauka.

Zbog toga treba da identifikujemo i da se suočimo sa našim strahovima. Postoje mnoge vrste strahova, krenuvši od straha od neuspijeha do straha od siromaštva, straha da nešto izgubimo, straha za našu sigurnost i sigurnost naše djece i unuka, strah od smrti, i sve do jednostavnih fobija kao što je strah od visine. Sve su to moćni vodići koji utiču na našu motivaciju, na naše ponašanje i percepciju.

Strah od razotkrivnanja naše istinske ličnosti je jedan od najmoćnijih. To što kontroliše našom psihom je vrlo često osjećanje krivice i srama koji imamo jer mislimo da naša ličnost sadrži osobine kojima se ne ponosimo i mislimo da je bolje da ostanu neotkrivene.

Zbog toga je poricanje tako prisutno u čovječanstvu. Umjesto da podržavamo jedni druge da budemo to što jesmo, učeni smo da se prilagođavamo i da se pretvaramo da budemo nešto što nismo, često pokušavajući da dostignemo nedostižne ideale i naravno da nam to ne polazi za rukom. To je zao krug koji treba da se prekine bez obzira koliko to bilo teško. To je dug put za sve, ali na tom smo putu zajedno.

Sram je jedna od najporažavajućih ljudskih emocija. Sram toliko boli da smo primorani da ga zatrpamo mnogim slojevima samoobmane samo da bi mogli da funkcionišemo u društvu kako mislimo da se od nas očekuje. Svi smo ga osjetili i nema sumnje da ćemo ga još sretati, jer niko od nas nije toliko savršen. Ali tu je potraga za istinom najbolji protu-otrov, jer samo tako se možemo nostiti sa ovim stvarima dok se javljaju ne dopuštajući im da bockaju naš um poput trna u oku. To je divno ohrabrujuća stvarnost koja nam daje hrabrost da se suočavamo sa tim izazovima sve spontanije, a to je tako oslobađajuće. Za to je potrebna dobra doza humora jer na tom putu učimo da ne gledamo na život tako prokleto ozbiljno.

Svi smo mi u zbrci, ali kad ljubav vodi igru tada sve slabosti koje svi mi imamo postaju nešto što nas veže i naša komunikacija postaje iskrenija i ispunjenija ljubavlju i otvoreno se brinući jedni za druge nastavljamo da se približavamo svjetlosti istine.

Otpusti to!

Uvid u to da smo rođeni u sistemu koji nas zlostvlja i koji je dizajniran da nas drži pod kontrolom je divno otkriće. Sve dok ne shvatimo da su naša prvobitno dobra srca i duše namjerno primorani da postanu poslušni saučesnici u ovom nasilju nad nama samima i drugima oko nas, krivica i strah da budemo pronađeni će nas mučiti. Najjednostavniji manevar koji tvoj brod može učiniti je da krene pravo ka istini shvatajući da nemaš šta da braniš, da postoji nestvarno ja koje se nalazi u nestvarno lošem filmu koji trebaš da isjeckaš na komadiće i baciš na pod studija svog života.

Međutim, svi mi nosimo dosta psihološkog prtljaga raznih težina. Treba da postanemo svjesni toga i da se obratimo svim duhovnim mamurlucima koji nas još uvijek muče. Iskrenost dolazi na prvo mjesto, a time i razotkrivanje sebe samih a možda i osoba koje su nam bliske. Tada izlječenje može da počne.

Možda će vam biti potrebana pomoć duhovnog healera ili psihologa, to zavisi od vas. Nekoliko godina unazad imao sam nevjerovatno iskustvo sa Ednom (Earth-Heal) i sa njenim tretmanima koji su počeli nekako u isto vrijeme kada sam ponovo stupio u kontakt sa mojom starijom sestrom i bratom. Od tada smo počeli da dijelimo sjećanja iz djetinjstva i da razmijenjujemo misli o tome kako su ti traumatski događaji djelovali na nas. Istovremeno sam se sa tim stvarima suočavao i u samoj terapiji. Prosto nevjerovatno.

Ne kažem da bi svi trebali da se izlože takvoj terapiji. Kada postaneš svjestan znaćeš šta je za tebe najbolje. Univerzum je dobar za te stvari. Znam da su meditacija i druge duhovne vježbe kao i enteogeni poput Ayahuasce dobri načini da se osvijetli istina i da mogu da nas prevedu preko neugodnih realnosti u nevjerovatno carstvo vječnog sada ispunjenog ljubavlju, a saznanje o tom svijetu je krajnje osnažujuće. Ovo ili slična iskustva, kako god da se obijelodane, oslobađaju indviduu vezanosti za sav taj prtljag, jer tada postajemo posmatrači i oslobađamo se vezanosti za taj nestvarni identitet i egoistično sebstvo koje je odgajano godinama, a nekad čitav život putem nesvjesnog ponašanja i nesvjesnog reagovanja. Zbog toga hrišćanstvo i privlači mnoge jer se zasniva na oproštenju. Ali to je pristupačno svima, u bilo koje vrijeme i bilo gdje i neovisno od bilo kakvog entiteta. Ne postoji iskonski grijeh i ne treba ti ničiji oprost sem da sam oprostiš sebi. Ostalo će doći samo od sebe nakon što svoje živote otvorimo poput cvijeta, a i kada se iskrena i nježna komunikacija prirodno razvije. Tada počinje izmirenje sa drugima. Ali moramo prvo oprostiti i osloboditi sebe.

To može biti veoma emocionalan događaj, to oslobađanje nagomilanih svojstava uma, ali tako dragocijeno je to doživjeti. To ne mora da znači da treba da istresemo sve najintimnije detalje svog uma, ali i to može pomoći ako to uradimo sa ljudima kojima vjerujemo i u pravom okruženju. Opet, duboke duhovne vježbe kao i prirodni lijekovi za psihu kao što su ayahuasca ili druge lijekovite biljke su divan način da se obratimo tim unutarnjim pitanjima i onda da ih otpustimo i da zakoračimo u oblast duhovnosti i da doživimo bezuslovnu ljubav koja samo čeka da je otkrijemo.

Biće tu još uvijek konflikata i pitanja. Svi mi treba da se nosimo sa sopstvenim slabostima. Ali znanje o istinitoj svjesnosti koja je naša suštinska priroda i otpuštanje vezanost za ovaj vještački identitet koji nas je sputavao čitav život je osnova prevazilaženja.

Samo sam želio da podijelim svoje misli o ovim stvarima jer su počele da izlaze na površinu u mom sopstvenom životu. Duboko usađeni strahovi se najteže otpuštaju, ali otpustiti ih moramo. Neke od tih strahova već toliko dugo nosimo u sebi da su nam na neki način postali prijatelji ili potrebni saputnici poput poslovice o ”slonu u sobi”[1]. Bitan aspekt shvatanja je da to ide sa prihvatanjem naše mračne strane, a o tome smo često već prije pričali. Ako sve to i dalje vidimo kao dobro protiv lošeg onda još uvijek nismo shvatili poentu.

Radi se o istini i ljubavi naspram straha. Neke strahove je teško identifikovati a time i otpustiti. Ali, ako nastavimo ovim predivnim ali i dalje grbavim putem otkrovenja sve će stvari postepeno biti osvijetljene, i to na sinhronizovan i nježan način, ako nastavimo da nastavljamo sa nježnom iskrenošću.

Naš veličanstveni univerzum je preplavljen bezuslovnom ljubavlju. Zašto ne bi u nju zaronili i uživali u njoj? Ne radi se o tome da li je zaslužujemo ili ne, radi se o njenom prihvatanju i taj sam čin će donijeti više svjetlosti i nježne istine u naš zatamnjeni svijet.

[1] Engleska poslovica (“elephant in the room”) illustruje tendenciju ljudi da u nekim situacijama ignorišu očigledne činjenice ili istine kao što bi bilo nemoguće ne primijetitit slona u sobi. Poslovica ilustruje da se ljudi nekad pretvaraju da nevide tog “slona” baveći se nebitinim i površnim problemima, dok dublja priroda problema ostaje netaknuta – tj. ignorisana.

Izvor