Bajka o oproštaju

 

- Neću oprostiti, - rekla je ona. - Pamtiću.
- Oprosti - zamolio ju je anđeo. - Oprosti, tako će ti biti lakše.
- Nikada, - uporno je stiskala usne. - To se ne može oprostiti. Nikada.
- Da li ćeš se svetiti? - zabrinuto ju je upitao on.

.- Ne, neću se sveti. Uzdiću se iznad toga.
- Da li žudiš za surovom kaznom?
- Ne znam, kakva bi kazna bila dovoljna.
- Svako mora da plati za svoje odluke. Prije ili kasnije, svi ... - tiho je rekao anđeo. - To je neizbežno.
- Da, znam.
- Onda oprosti! Skini teret sa sebe. Sada si daleko od onih koji su te uvrijedili.
- Ne. Ne mogu. Ne želim. Za njih nema oproštaja.
- Dobro, to je tvoja stvar - uzdahnu anđeo. - Gdje namjeravaš da čuvaš svoju uvredu?
- Ovdje i ovdje - dotakala je srce i glavu.
- Molim te budi oprezna, - zamolio ju je anđeo. - Otrov uvrede je veoma opasan. On može stvoriti kamen i povuće te na dno, i može ti podariti plamen bijesa koji spaljuje sve živo.
- To je kamen sjećanja i zahvalna sam Bijesu - prekinula ga je ona. - Oni su na mojoj strani. 

 

I uvreda se naselila tamo gdje je i rekla - u glavu i srce.
Bila je mlada i zdrava, gradila je svoj život, u njezinim venama je tekla vrela krv, a pluća su pohlepno udisala vazduh slobode. Udala se, rodila djecu, stekla prijatelje. Ponekad se, naravno, ljutila na njih, ali je uglavnom opraštala. Ponekad se ljutila i svađala, tada su njoj opraštali. Bilo je svega u životu, a na svoju uvredu trudila se da ne misli.
Mnogo godina je prošlo, prije nego što je ponovo čula, tu mrsku riječ "oprosti".
- Muž me je prevario. Sa djecom imam stalno trzavice. Novac me ne voli. Šta da radim? - pitala je jednog starijeg psihologa.
On je pažljivo slušao, mnogo objašnjavao, iz nekog razloga stalno je tražio da priča o svom djetinjstvu. Ona se ljutila i prevodila razgovor u sadašnje vrijeme, ali on ju je ponovo vraćao u djetinjstvo. Činilo joj se da on lutao sporednim uličicama njenog sjećanja, pokušava da rasvijetli, da izbaci na svjetlost tu davnošnju uvredu. Ona to nije željela, zato se suprostavljala. Ali on je ipak vidio, pedantan je to bio lik.
- Treba da se očistite, - sumirao je on. - Vaše uvrede su se razlile. Na njih su se nakupile kasnije uvrede, kao polipi na koralnom grebenu. Ovaj greben je postao prepreka na putu protoka životne energije. Zbog toga imate probleme u ličnom životu, a i finansije nijesu dobre. Na grebenu su oštre ivice, one povređuju vašu nježnu dušu. Unutar grebena naselile su se i uplele, različite emocije, one truju vašu krv otpadima životne aktivnosti, i tim privlače nove i nove doseljenike.
- Da, nešto slično osjećam - klimnula je žena glavom. - S vremena na vrijeme sam nervozna, ponekad me depresija guši, a ponekad prosto želim sve da ubijem. Uredu, treba se čistiti. A kako?
- Oprostite tu prvu, najglavniju uvredu, - savjetovao je psiholog. - Neće biti temelja - i greben će se raspasti.
- Nema šanse! - uzviknula je žena. - To je pravedna ljutnja, jer je tako sve i bilo! Imam pravo da sam uvrijeđena!
- Želiš li da budeš u pravu ili sretna? - pitao je psiholog. Ali žena nije odgovorila, samo je ustala i otišla, odnoseći sa sobom svoj koralni greben.
 Prošlo je još nekoliko godina. Žena je ponovo čekala prijem, ovoga puta kod ljekara. Ljekar je gledao snimke, listao analize, namrštio i ujeo se za usnu.
- Doktore, zašto ćutite? - nije mogla da se uzdrži.
- Imate li rodbinu? - pitao je ljekar.
- Roditelji su mi umrli, suprug i ja smo razvedeni, imam djecu i unuke, takođe. Zašto vam treba moja rodbina?
- Vidite, imate tumor. Evo ovdje - doktor je pokazao na snimku lobanje, gdje ima tumor. - Sudeći po analizi, tumor nije dobar. To objašnjava i vaše stalne glavobolje, i nesanicu, i brzo zamaranje. Najgore je što tumor ima tendenciju brzog rasta. Povećava se, to je loše.
- I šta sad, moram odmah na operaciju? - pitala je, zaleđena od strašnih predosjećaja.
- Ne, - doktor se namršti još više. - Evo vaših EKG snimaka iz prošle godine. Imate veoma slabo srce. Čini se da je ono stegnuto sa svih strana i nije u stanju da radi punom snagom. Ono može da ne izdrži operaciju. Zato, prvo treba zaliječiti srce, a potom ...
Nije završio, a žena je shvatila da "potom" možda nikada neće doći. Ili srce neće izdržati, ili će tumor porasti.
- Usput, analiza krvi vam takođe nije dobra. Hemoglobin je nizak, leukociti visoki ... Propisaću vam ljekove - rekao je ljekar. - A vi morate pomoći sebi. Treba da dovedete organizam relativno u redu i u isto vrijeme moralno da se pripremite za operaciju.
- A kako?
- Pozitivne emocije, topli odnosi, komunikacija sa rodbinom. Zaljubite se na kraju krajeva. Prelistajte album sa slikama, sjetite se srećnog djetinjstva.
Žena se samo suvo osmjehnula.
- Pokušajte da oprostite svima, posebno roditeljima - neočekivano ju je doktor posavjetovao. - To je veoma dobro za dušu. U mojoj praksi, bilo je slučajeva kada je praštanje stvaralo čuda.
- Stvarno? - ironično upita žena.
- Zamislite. U medicini, postoji mnogo pomoćnih instrumenata. Kvalitetna njega, kao što je briga .... Oproštaj takođe može biti lijek, pri tom je besplatan i bez recepta.
Oprostiti. Ili umrijeti. Oprostiti ili umrijeti? Umrijeti, ali ne i oprostiti? Kada je izbor pitanje života i smrti, potrebno je samo odlučiti na koju stranu da gledaš.
Glavobolja. Bol srca. "Gdje ćeš čuvati svoju uvredu?". "Ovdje i ovdje." Sada je tamo bolno. Možda je uvreda suviše narastala, i poželjela je još više. Palo joj je na pamet da izbaci svoju domaćicu, da zavlada cijelim tijelom. Glupa uvreda nije shvatila da tijelo neće izdržati, umrijeće.
Setila se svojih glavnih počinioca uvrede - tih iz djetinjstva. Oca i majke, koji su cijelo vrijeme ili radili, ili se svđali. Nijesu je voljeli tako kako je ona željela. Ništa nije pomagalo: ni petice, ni pohvale, niti ispunjenje njihovih zahtjeva ni protest i bunt. Potom su se oni razišli, i svako je osnovao novu porodicu, u kojoj nije bilo mjesta za nju. Sa šesnaest godina su je poslali u tehničku školu, u drugi grad, uručivši joj kartu, kofer sa stvarima, i tri hiljade rubalja za početak, to je sve - od tog trenutka je postala nezavisna i odlučila je: "Neću oprostiti". Nosila je ovu uvredu u sebi cio život, zaklela se, da će uvreda sa njom i umrijeti, a čini se da se to i dešava.
Ima djecu, unuke, ima i udovca Sergeja Stepanoviča sa posla, koji je pokušavao nevješto da se brine o njoj, a i nije željela da umre. Pa, to je istina - rano je za umiranje! " Treba da oprostim - ​​odlučila je ona. - Barem da pokušam. "
- Roditelji, opraštam vam za sve, - rekla je nesigurno. Riječi su zvučale patetično i neuvjerljivo. Zatim je uzela papir i olovku i napisala: Uvaženi roditelji! Dragi roditelji! Nijesam više ljuta. Opraštam vam sve.
U ustima joj je bila gorčina, srce joj se steglo, a glava zaboljela još više. Ali ona stisnu čvršće ruku i direktno je jedno iza drugog pisala : "Ja vam opraštam. Ja vam opraštam." Nikakvog olakšanja nije bilo, samo je porasla uznemirenost.
- Ne tako - šapnuo je anđeo. - Rijeka uvijek teče u jednom pravcu. Oni su stariji, ti si mlađa. Oni su bili prvi, ti si potom. Nijesi ti njih rodila, već oni tebe. Oni su ti dali mogućnost da se pojaviš na ovaj svijet. Budi im zahvalna za to!
- Zahvalan sam - reče žena. - I stvarno želim da im oprostim.
- Djeca nemaju pravo da sude svojim roditeljima. Roditeljima ne praštamo. Od njih se traži oproštaj.
- Za šta? - pitala je ona. - Da li sam im ja nešto loše uradila?
- Ti si sebi uradila nešto loše. Zašto si ostavila u sebi tu uvredu? Zašto te boli glava? Kakav kamen nosiš u grudima? Šta truje tvoju krv? Zašto tvoj život ne teče obilnom rijekom, već struji slabim potocima? Želiš li da budeš u pravu ili zdrava?
- Da li je to sve zbog ljutnje na roditelje? To me je ljutnja, pretpostavljam, tako razrušila?
- Upozorio sam te - podsjetio je anđeo. - Anđeli uvijek upozoravaju: ne gomilajte, ne nosite, ne trujte sebe uvredama. One trule, smrde i truju sve živo okolo. Mi upozoravamo! Ako čovjek bira u korist uvreda, nemamo pravo da se miješamo. A ako u korist opraštanja - moramo da mu pomognemo.
- Da li još mogu slomiti taj koralni greben? Ili je već kasno?
- Nikada nije kasno pokušati, - rekao je meko anđeo.
- Ali, oni su već odavno umrli! Sada nemam  koga da molim za oproštaj, i kako to može izgledati?
- Ti moli. Oni će čuti. A možda i neće čuti. Uostalom, ti to ne radiš zbog njih, nego zbog sebe.
- Dragi roditelji, - počela je ona. - Oprostite, molim vas, ako nešto nije bilo dobro ... i uopšte za sve oprostite.
 Neko vrijeme je govorila, onda je zaćutala i oslušnula sebe. Nema čuda - srce boli, glava boli, nema ni posebnih osjećanja, sve je kao i uvijek.
- Ja sama sebi ne vjerujem - priznala je ona. - Toliko godina je prošlo ...
- Probaj drugačije - savetovao je anđeo. - Postani ponovo dijete.
- Kako?
- Klekni na koljena i obrati se njima kao u djetinjstvu: mama, tata.
Žena je oklijevala malo, i spustila se na koljena. Skupila je dlanove ruka, pogledala na vrh i rekla: "Mama. Tata. " A zatim još jednom: "Mama, tata ...". Oči su joj se širom otvorile i počele da se pune  suzama. "Mama, tata ... to sam ja, vaša ćerka ... oprostite mi ... oprostite mi." Njezine grudi su se tresle od jecanja, zatim su suze potekle potocima. A ona je ponavljala i ponavljala: "Oprostite mi. Molim vas, oprostite mi. Nijesam imala pravo da vam sudim. Mama, tata ... ".
 Prošlo je ne malo vremena prije nego što su potoci suza presušili. Iscrpljena, sjela je na pod, naslonivši se na kauč.
  

- Kako si? - pitao je anđeo.
- Ne znam. Ne razumijem. Čini mi se da sam prazna, - rekla je ona.
- Ponavljaj ovo svakodnevno četrdeset dana, - rekao je anđeo. - Kao kuru liječenja. Kako hemoterapiju. Ili, ako želiš, umjesto hemoterapije.
- Da. Da. Četrdeset dana. Hoću.
 U grudima joj je nešto pulsiralo, peckalo i prekrivalo toplim talasima. Možda su to, odlomci grebena. Po prvi put nakon dugo vremena, bila je dobro, nije bilo ničeg, nije je boljela glava.
  Autor: Irina Konstantinova Seminova - Bajke Eljfike
Izvor:http://www.elfikarussian.ru/ya-ne-proshhu-skazka-ot-ehlfiki/

Prevod: Beba Mur

 

Izvor Beba Mur