Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem i jedini dostojan izazov je da se taj put pređe sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha.
C.Castaneda “Učenje don Juana”
Divno je ići putevima srca. Pitanje je
samo znamo li mi koji su to putevi i jesmo li ih u stanju razlikovati od
puteva koji se samo pretvaraju da imaju srca? I što uopće znači da neki
put ima srce? Većina ljudi misli da slijediti svoje srce znači raditi
ono što nam se sviđa, onda kada to želimo, dok neki drugi ovaj stav
osuđuju kao sebičan. Ova dilema je vrlo česta u našim životima, samo je
obično neosviještena, što znači da je na neki način potisnuta, ali ipak
proviruje kroz različite reakcije i osjećaje koji nas ponekad muče.
Nemogućnost da donesemo neku važnu odluku, na primjer, može biti jedna
od poslijedica ovakvih razmišljanja.
Pitanje je naravno, tko je taj koji
procjenjuje koji put je najbolji za mene? Je li to ego, ili moje Više ja
odnosno moja Duša? Može li me ego zavarati i uveriti me da je neki put
pravi za mene iako to baš i nije tako? Bezbroj pitanja…
Naša duša uvijek bira put koji je za
najviše dobro kako naše, tako i svih osoba koje su sa nama povezane. To
je put Mira i Ljubavi , ali ne podrazumijeva uvijek ugodu i nije posut
ružinim laticama. To je jednostavno naš put, put našeg srca. A naš je
zbog toga što nas na njemu očekuju određene prekretnice, teškoće i osobe
koje nam pomažu da nastavimo dalje, razvijamo se i mijenjamo. U
ovisnosti o našim današnjim odlukama, taj put može se stalno mijenjati,
dakle nije nam zacrtan prije rođenja, već mi možemo utjecati na njega.
Možemo dakle kreirati nove probleme na tom putu, baš kao što možemo i
ukloniti postojeće. Sve ovisi od nas. Mi smo odgovorni.
S druge strane su putevi koji nam nude ugodnost i brže zadovoljstvo. Oni su zavodljivi i njima je sklon naš ego. Naravno, ego će nam lijepo objasniti da su njegove želje u stvari želje našeg srca i zato je važno da budemo oprezni s njim.
Nikako ne želim reći da putovanje
putevima srca podrazumijeva muku i teškoće, naprotiv. Kada se zaista
nađemo na tom putu, bit će nam savršeno jasno da smo u svakom trenutku
upravo tamo gdje trebamo biti i da je svaki trenutak pravi jer nas vodi
ka samospoznaji. Kada hodamo putevima srca, nećemo više procjenjivati
događaje u svom životu kao dobre ili loše, ugodne ili neugodne, već ćemo
jednostavno živjeti, prihvaćajući sve što nam život donosi. Ovo opet ne
znači pasivnost i ogorčeno mirenje sa sudbinom, već prihvaćanje života s
ljubavlju i zahvalnošću kao i jasnu spoznaju da su u životu
neizbježni i događaji koji se našem egu ne sviđaju, što ne znači da
nama nisu potrebni kao iskustva.
-Suzana Vemić, psih.Centarprozor.com
Izvor
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.