Sretan rođendan, Yohji Yamamoto!

 

Doajen avangarde i ' crni pojas mode', Yohji Yamamato, u povodu svog 70.rođendana govori za Elle o svojim kreacijama za sva vremena

Ovog listopada Yohji Yamamoto, legendarni japanski modni dizajner, proslavit će 70. rođendan. Svoj prvi brend „Y’s” utemeljio je davne 1972., a u proteklih je četrdeset godina neumorno istraživao nove mogućnosti odijevanja ženskog tijela i beskompromisno slijedio svoju viziju, ostavši i dan-danas predvodnik modne avangarde.

Instinktivno odijevajući ženu u mušku odjeću, a muškarca u žensku, Yamamoto je osamdesetih u modu uveo androgini look

Na svjetskoj sceni Yamamoto je zablistao početkom 1980-ih, nakon prve reviju u Parizu, a ubrzo je otvorio i svoj prvi butik u New Yorku.
Uoči 70. rođendana imali smo rijetku priliku s ovim velikim vizionarom razgovarati o njegovom odnosu prema modi u kojem se isprepleću ljubav i mržnja, o važnosti avangarde, o želji da odjećom zaštiti ženu te razlozima zbog kojih još uvijek ima određenu distancu prema poslu koji toliko voli.

Vaš utjecaj na modu je golem. Kad ste prije 40 godina započinjali kao mladi dizajner, što vas je pokretalo?– Moja početna ideja bila je zaštititi ljudsko tijelo. Krenuo sam od potrebe za skrivanjem ženskog tijela, što je, naravno, povezano sa seksualnošću i potrebom pružanja zaštite. Od samog početka dvojio sam želim li postati „modni dizajner“ – osoba koja kreira trendove i razmišlja o tome što je novo, što će slijediti, što kupci žele i osjećaju.
Ja sam, naprotiv, oduvijek nastojao odjeću zaštititi od tzv. mode, od prolaznosti modnih trendova.  Istodobno sam želio zaštititi žensko tijelo. Od čega? Možda od muških pogleda, hladnog vjetra… .

Osamdesetih ste izazvali komešanje na modnoj sceni kad ste žene odjenuli u mušku odjeću, i obrnuto, a posljedice toga prisutne su i danas. Trebaju li ženska i muška odjeća imati više sličnosti?– Kad sam 1977. počeo raditi kolekciju „Y’s“, bilo mi je ključno da žene prihvate tzv. muške modele. Bio sam zaokupljen idejom da dizajniram kapute za žene koji će štititi i sakrivati žensko tijelo.
Smatrao sam da žena koja je zaokupljena poslom, kojoj nije važno da se u nekom svidi, koja je istodobno snažna i suptilna, može biti mnogo zavodljivija i poželjna. Što više sakriva svoju ženstvenost, to više dolazi do izražaja njezina srčanost i životna snaga. Briljantno krojene pamučne hlače mogu na ženi biti ljepše od raskošne svilene haljine.

Kako biste nam opisali svoju viziju žene?– Moja kultna žena, moja žena iz snova, neprekidno se mijenja. Ona postoji, no ne mogu je opisati jer je uvijek drugačija. Ali ja sam dizajner koji voli žene i moje revije uvijek su priče o ženama.

Jesu li ljudi još uvijek previše konzervativni u odijevanju?– Ne podnosim ljudsku sklonost konzervativizmu, etabliranim konvencijama. Međutim, i termin „avangarda” danas je vrlo upitan. Avangarda je postala tek jedna sićušna modna kategorija, jeftina i pretenciozna.
Mrzim to. No i dalje čvrsto vjerujem u avangardni duh, u suprotstavljanje tradicionalnim vrijednostima. Buntovnost nije tek mladenački osjećaj, ja ju još uvijek živim. No suprotstaviti se nečemu, pronaći vlastiti put, to možete tek nakon dugog putovanja stazom zvanom tradicija.

Filmski redatelj Wim Wenders kaže kako je, kupivši jednu vašu kreaciju, bio impresioniran osjećajem zaštićenosti koji mu je taj komad odjeće pružao – i pruža mu i danas, premda je već vrlo star.– Vojnička odjeća ima vrlo konkretnu funkciju i u njezinoj se proizvodnji na specijalan način kombinira posebno ispreden i obrađen pamuk, i to me nadahnulo.
Uvijek točno odredim koliko niti i prepletanja treba biti po centimetru, jer je debljina ključna: tkanina mora biti čvrsta, no potka mora biti mekša.

Yohji stvara odjeću koju će ljudi nositi dugo, 10-ak i više godina

Taj je odnos vrlo važan. Vuna, pamuk i svila su vječni, no sa starenjem se mijenjaju, pa odjeća s godinama dobiva dodatni šarm.
To je jedan od razloga zbog kojeg mladi vole kupovati u second hand dućanima i na buvljacima: stara odjeća ima karakter, ima svoju priču, ljudsku poruku.

U karijeri ste imali uspona i padova, ali nikad niste odustajali od svoje vizije. Jeste li ikad razmišljali o napuštanju modnog biznisa?– Prije pet, šest godina obuzeo me snažan osjećaj da sam ispunio svoju ulogu. No danas je, posebice u Tokiju, New Yorku i Los Angelesu, sve preplavljeno brzom modom (fast fashion). Što brže, što jeftinije – to je najvažnije.
Ljudi modu doživljavaju kao potrošnu robu, no ona je puno više od toga.Iznenada se ponovno pojavio prostor u kojem mogu raditi. Gledano kroz brojke taj je prostor vrlo mali, no vjerujem da još ima mladih ljudi koji možda čekaju da se nešto vrati ili da se pojavi nešto novo. I zato sam sam sebi rekao: „Yohji, možeš nastaviti raditi svoj posao. Nemoj se promijeniti.“

Svoje modele i dalje predstavljate dvaput godišnje, na velikim revijama, poput većine. Biste li voljeli pokazivati i negdje drugdje, gdjegod i kadgod to poželite?-2002. sam odlučio svoju pret-a-porter kolekciju pokazati u vrijeme revija visoke mode i u tome sam ustrajao tri godine. Bilo je manje ljudi, prostori su bili manji i publika je mogla doista doživjeti raspjevanost tkanina, tekstura, modela. Taj je iskorak bio vrlo lijepo iskustvo.

Prije nekoliko godina vratili ste se kući, u Japan, i kolekciju prikazali  u Tokiju pred 3000 gostiju, uz riječi: „Oprostite mi što sam zanemario Japan.” Zašto ste imali potrebu to reći?– Nije me bilo na tokijskim revijama gotovo 20 godina. Muška moda u Japanu je u problemima i nadam se da će je moja iskra ponovno oživjeti.

I dalje stvarate u Japanu, a vaša je odjeća prepoznatljiva ne samo po dizajnu već i po jedinstvenom načinu obrade tkanine. Koliko vas određuje japansko naslijeđe?– Možda sam zadnji dizajner koji se brine da postoji odjeća „Made in Japan!“ Kad ja prestanem raditi, mladi si dizajneri možda neće moći priuštiti da rade na takav način. Japanski ručni rad postao je najskuplji na svijetu. Stoga osjećam da je moja dužnost, i moja želja – da zaštitim japansku tradicionalnu proizvodnju.

Proljeće/ljeto

Ta je proizvodnja obiteljska?–  Gotovo isključivo koristim usluge obiteljskih zanatskih radionica i tvornica. Male su i da bi opstale moraju pronalaziti nove načine, nove klijente, nove odjevne predmete, ne rade više samo kimona. No najvažnije je da nastave raditi, jer će inače nestati, a s njima će nestati i stoljetna iskustva i vještine.

Živite li u Japanu ili ipak više vremena provodite u Parizu?– Mnogo vremena provedem leteći oko svijeta. U Pariz idem na Tjedan mode i posebna događanja, no ipak sam najčešće kod kuće, u Tokiju. No Tokio se munjevito mijenja, postaje previše moderan grad. Ne smijete pušiti na ulici, u restoran ne možete ući s kućnim ljubimcem… Zbog takvih mi stvari nedostaje Pariz.

Tekst: Sven Schuman
Foto: Shuzo SATO (portret), D.R., Monica FEUDI

Izvor Elle hr