Nijesam prestao/la da te volim, prestao/la sam da insistiram

  

Ponekad pobjednik nije ljubav, već strpljenje. Uparvo tako, želja da nastavimo da ubacimo drvo u vatru koja ne daje toplotu, pogled koji nas ne zagrijeva, zagrljaj koji nam ne dolazi.    

Na kraju se umorimo od insistiranja, duša nam je ranjena, nade umiru i ostaje samo žar jednog dostojanstva koje smo pokupili u komade, svjesni da tu više nema mjesta za nas.
Interesantno je kako neki ljudi, kada odu kod stručnjaka u pokušaju da prevaziđu taj proces tuge vezan za prekid veze, ne uzdržavaju se da mole psihologa 

"pomozi mi da prestanem da volim bivšeg, pomozi mi da ga zaboravim." 
Možda bi mnogi terapeuti željeli da imaju takvu čarobnu formulu, sjajanu tehniku pomoću koje bi se oni oslobodili svih tragova ljubavi koja boli, melanholičnih uspomena koje čine dane sumornim i produžavaju noći.
​

​ "U početku sve misli pripadaju ljubavi. Na kraju krajeva, ljubav pripada mislima. "
~ Albert Einstein

Bez obzira na to, dobar psiholog dobro zna da je bol korisna patnja, to je spor ali progresivan proces koji omogućava osobi da stiče nove strategije i resurse za poboljšanje upravljanja svojim emocijama. Svaki pokušaj zaboravljanja nije ništa drugo nego sterilni i beskorisni napor koji zaustavlja životno učenje, preživljavanje je jedini način da ponovo uzmemo inicijativu i imamo želju da ponovo volimo.

Jer niko ne prestaje da voli iz dana u dan. Ono što se dešava je da prestajemo da insistiramo na nečemu što već odavno nije vrijedjelo, a više vrijedi živjeti.


Dvije faze bola nakon raskida

Nekim ljudma se ne može pomoći kada: insistiraju uporno i nadaju se da će dobiti malo pažnje, da će moći podijeliti mišljenja, odluke, strahove, radosti i saosjećanje, uvjereni da to proživljeno vrijeme u dvoje još uvijek ima miris sreće a ne sumnje, da osjećaju iskreno željenje a ne ravnodušnost, izvinjenjenja i spuštene poglede ... Svi smo insistirali bar jednom u životu.

I konačno shvatimo da je najbolje prestati insistirati na tome kada se prvi simptom bola pojavi, kada teška realnost otvara oči pred dokazima. Međutim, prije nego što shvatimo stvarnost te veze, obavezni smo da prevaziđemo neke faze, sve su bitne da konačno okončamo odnos prije nego što se pretvori u beskorisnu patnju.
​
 

Faze ove prve faze bola su sledeće:
​

• Osetljivost: odnosi se na situacije u kojima ne možemo razumjeti razloge za odredene reakcije, distanciranje, emotivno udaljavanje našeg partnera ili uzrok njegovih laži.

 

• Snažna želja. U ovoj drugoj fazi je normalno da pokušavamo da insistiramo, što dovodi do tipične samo-obmane kao "ponaša se tako, jer je pod stresom, jer je zauzet, umoran ...", "Da sam bio malo" osjetljiviji, malo više privržen, možda bi me voljela malo više, posvetila mi više pažnje ... "

 

• Prihvatanje je poslednja faza ovog prvog bola, bitan trenutak u kojem osoba prestaje da insistira imajući ispred sebe dokaze. Hranjenje nade je prepreka, zna se, način da polako crpimo sebe bez smisla ili logike, ostavljajući nam samo jednu šansu: da odemo ...

U ovom trenutku počinje mnogo složenija faza: drugi bol.

Prestao sam da insistiram, otišao sam, ali još uvijek te volim: drugi bol

Kada smo konačno rekli definitvno zbogom i udaljili se od druge osobe, počinje druga faza bola.

S obzirom na nepovratnost onoga što je loše, onoga što spaljuje naše dostojanstvo i uništava samopoštovanje, jasno je da je najmudrija opcija udaljiti se. Medutim, nikada nećete moći da odete i zaboravite.
​

​ "Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug."
~ Pablo Neruda

Saznanje da "sve je gotovo i da nema ništa šta treba uraditi" nas oslobađa od uspavanih očekivanja i nerealnih razloga. Ipak, šta raditi sa tim osjećanjem koje je ugrađeno u vama, kao trajni demon? Drugi bol je složeniji nego prvi, jer ako je teško spoznati da se ne volite ili da ste se "loše voljeli", biće još teže da se izliječe rane, da se preživi i nađe snaga u sebi.
​

 

 

Imajući to u vidu, potrebno je da forma emocionalnog bola bude u skladu sa našim potrebama, tamo gdje i um i tijelo mogu plakati, asimilirati odsustvo voljene osobe i prihvatiti - stisnuti zube - novu situaciju bez straha, bez ljutnje ili nezadovoljstva.

​Istovremeno, to je idealno vrijeme za "insistiranje" na sebi. Morate izvući iz sebe malo tvrdoglavosti, nade, opet se hraniti entuzijazmom, iako znamo da će biti teško u početku. Ovaj drugi bol tjera nas da insistiramo na našem biću, pomoću modulacije sjećanja i strahova, tražeći savršenu frekvenciju u kojoj će se nostalgija i dostojanstvo naći u harmoniji, kako bi nam omogućili da krenemo dalje uzdignute glave.

Prevod teksta: https://lamenteemeravigliosa.it/amarti-ho-smesso-di-insistere/
Prevele: Ana i Beba Muratović - Bebamur.com