MOLITVENI UM TRAžI SJEDINjENjE SA SRCEM

SVETI IGNjATIJE BRJANCANINOV
ASKETSKI OGLEDI

MOLITVENI UM TRAžI SJEDINjENjE SA SRCEM

Zatvorila su se vrata osecanja: jezik se prepustio cutanju, oci su se zatvorile, uho ne cuje nista sto je van mene. Um, odeven u molitvu, zbacuje breme zemaljskih pomisli, a onda silazi do kleti srca. Vrata kleti su zakljucana; svuda je tama, mrak neprobojni. I um, u nedoumici, pocinje da kuca molitvom na vrata srca; stoji strpljivo pred vratima, kuca, ceka, opet kuca, opet ceka, opet se moli. Nema nikakvog odgovora, ne cuje se nikakav glas! Mrtva tisina i mrak odgovaraju grobnim mukom. Um odlazi od vrata srca, tuzan, i u gorkom placu trazi utehu. Nije mu bilo dopusteno da stane pred Cara nad carevima u svetiliste unutrasnje kleti.

Zasto, zasto si odbacen?

Na meni je pecat greha. Navika da pomisljam o zemaljskom rasejava me. Nema u meni snage zato sto mi Duh ne dolazi u pomoc; Duh svesveti i sveblagi, obnovitelj jedinstva uma, srca i tela, cije je razdvajanje posledica strasnog covekovog pada. Bez svemoguce, tvoracke pomoci Duha moji sopstveni napori su uzaludni! On je mnogomilostiv, beskrajno covekoljubiv, ali moja prljavstina ne dozvoljava Duhu da mi pristupi. Umicu se u suzama, ocisticu se ispovedanjem mojih grehova, necu dati mome telu ni jela ni sna jer je sa njihovim izobiljem povezana ogrubelost duse; sav, odeven u plac pokajanja, sici cu do vrata moga srca. Tamo cu stati, ili sesti, kao slepi covek iz Jevandjelja, podnosicu neugodnost i dosadu mraka, vapicu Svemocnome da pomiluje: Pomiluj me![1]

I sisao je, i stao, i poceo da zaziva kroz plac. Uporedjivao je sebe sa slepim covekom koji nije video istinitu, nezalaznu Svetlost, sa gluvim i nemim koji nije mogao ni da govori ni da cuje duhovno; osecao je po samoj stvari da stvarno slep, gluv i nem stoji pred vratima Jerihona, srca nastanjenog gresima: ceka isceljenje od Spasitelja, kojeg ne vidi, kojeg ne cuje, kojem vice – mozda samim svojim jadnim stanjem. Ne zna Njegovo ime, naziva Sina Bozijeg sinom Davidovim: telo i krv ne mogu da odaju pocast Bogu kao Bogu.

“Pokazite mi kojim ce putem poci Spasitelj?” “Taj put je molitva”, rekao je coveku prorok u ime Boga i Duhom Bozijim: Zrtva hvale proslavice me, i tamo je put kojim cu mu pokazati spasenje Bozije.[2] “Recite mi u koji ce cas poci Spasitelj? Ujutru, u podne, ili predvece?” Strazite i molite se jer neznate u koji ce cas doci Gospod vas.[3]

Put je poznat, a cas nije odredjen! Izaci cu izvan grada, stacu ili sesti kraj kapije Jerihona, kako me savetuje sveti Pavle: Izadjimo k Njemu izvan stanista, porugu njegovu noseci.[4] Svet prolazi; sve je u njemu nepostojano. On nije nazvan cak ni gradom, nego stanistem. Ostavicu strast prema imanju: njega mimo svoje volje ostavljamo nakon smrti, a cesto i pre smrti; ostavicu pocasti i prolaznu slavu; ostavicu culne naslade: sve to oduzima sposobnost za podvige i duhovna zanimanja. Ovdje nemamo postojana grada, nego trazimo onaj koji ce doci,[5] kojeg prethodno moram otkriti u mom srcu miloscu i blagodacu Boga, Spasitelja moga. Ako ne udjes u tajanstveni Jerusalim duhom jos za zemaljskog zivota, ni nakon izlaska duse iz tela ne mozes imati ubedjenje da ce ti biti dozvoljen ulazak u nebeski Jerusalim. Prvo je zaloga drugog.[6] Amin.

Izvor