Mnogi žive u takvom stanju, za neke je ono prirodno, a za mene je to
bilo pravo otkrovenje. Iskreno govoreći, nijesam očekivala takav efekat
...
Prestala sam bilo šta da čekam i
očekujem ... u tom trenutku odjednom u mojoj duši je postalo tako lako,
doslovno kao da sam počela da živim, prije toga sam više razmišljala o
tome kako da živim, a tada sam prihvatila i počela da živim.
Prestala sam da očekujem nešto u vezi
sebe ... ranije sam očekivala, da će se uskoro otkriti svi moji
potencijali, i biću takva i takva, napisaću stotinu tekstova, ili bolje
10 knjiga, stvoriću nešto dobro, itd.
Prestala sam da očekujem svoje rezultate. Prestala sam da očekujem nešto od drugih - da će me odjednom cijeniti, uraditi nešto, biti prema meni dobri i odgovorni ...
Prestala sam da očekujem od partnera - da će odjednom početi da me razumije i da će raditi tako kako želim ...
Prestala sam da očekujem novac, prihvatila taj iznos koji imam i prestala da mučim sebe pitanjem, kako ću na kraju da radikalno promijeni svoju novčanu situaciju - jednostavno sam izrazila namjeru da kada budem spremna, tada će se kod mene i otkriti sposobnosti. To će se desiti u pravo vreme, na pravom i najboljem mjestu za mene, i za mene na najbolji način ...
Prestala sam da očekujem od života i da zahtijevam da mi nešto da ... - unutra sam imala osjećaj da sam nepravedno lišena - kao ja sve radim, a drugi ne rade ništa i dobijaju takve rezultate.
Još sam prestala da očekujem da će sjutra sve odjednom biti prelijepo i problema neće biti. Moj naivni dječji aspekt želio je spokojstvo i mir. Dok odrasli aspekt nije osvijestio da se mir i spokojtvo nalaze unutar, a ne u odsustvu spoljnih stvari ili pitanja koje treba riješiti.
U principu, prestala sam da očekujem bilo šta ... bilo mi je svejedno šta će se desiti. Ranije mi je bilo važno da se dešava samo dobro, blaženo, da sve obavezno treba da bude samo dobro. Tada sam unutra imala strah da će se odjednom nešto desiti, sa čim neću izaći na kraj (opet, pitanje povjerenja u sebe) ... Ne sasvim, naravno, da mi je bilo apsolutno svejedno, ubrzo sam otpustila očekivanja u vezi i budućnosti: šta treba da se desi, to će se i desiti. A to sam otpustila govoreći sebi: "Šta bude, biće. Sve će se uskladiti na najbolji način za mene. ".
Ranije sam imala planove koje sam željela da sprovedem, ali se ispostavilo da su moji planovi i to šta ja mislim o njima - prilično smiješni u odnosu na to kakve je mogućnosti za mene pripremio život i da sve počinje da se dešava u životu kada otpustiš kontrolu i prestaneš da očekuješ i namećeš to, što po tvom mišljenju treba da se desiti.
Očekivanje zaustavlja energiju na jednu, maksimum nekoliko varijanti. Kao po pravilu, na to što je već stvoreno u umu, ne da energiji da teče, ne dozvoljava životu da donosi najbolje za tebe ... a to najbolje, po pravilu je to što ne očekuješ.
Unutar mene je bilo stalno iščekivanje, u skladu sa tim u umu je već bio izgrađen lanac "kako sve treba da bude" - um je radio intenzivno da prati taj lanac, da ne daj bože nešto ne propusti. Osim toga, ništa drugo nijesam primjećivala.
U tom lancu, stalno sam željela da znam "kako": kako to da uradim, na koji način da radim, kako da kažem mužu, kako da se obraćam nepoznatim ljudima, kako da zaradim više novca, kako ako se nešto dogodi, kako da dođem negdje, kako da uradim nešto.
I u većini slučajeva, prije nego što bilo šta uradim morala sam da budem sigurna da znam kako ću da radim (da bih proces držala pod kontrolom, da bih eliminisala mogućnost greške, i tako dalje.) i po mogućstvu unaprijed da se pripremim.
Prestala sam da očekujem svoje rezultate. Prestala sam da očekujem nešto od drugih - da će me odjednom cijeniti, uraditi nešto, biti prema meni dobri i odgovorni ...
Prestala sam da očekujem od partnera - da će odjednom početi da me razumije i da će raditi tako kako želim ...
Prestala sam da očekujem novac, prihvatila taj iznos koji imam i prestala da mučim sebe pitanjem, kako ću na kraju da radikalno promijeni svoju novčanu situaciju - jednostavno sam izrazila namjeru da kada budem spremna, tada će se kod mene i otkriti sposobnosti. To će se desiti u pravo vreme, na pravom i najboljem mjestu za mene, i za mene na najbolji način ...
Prestala sam da očekujem od života i da zahtijevam da mi nešto da ... - unutra sam imala osjećaj da sam nepravedno lišena - kao ja sve radim, a drugi ne rade ništa i dobijaju takve rezultate.
Još sam prestala da očekujem da će sjutra sve odjednom biti prelijepo i problema neće biti. Moj naivni dječji aspekt želio je spokojstvo i mir. Dok odrasli aspekt nije osvijestio da se mir i spokojtvo nalaze unutar, a ne u odsustvu spoljnih stvari ili pitanja koje treba riješiti.
U principu, prestala sam da očekujem bilo šta ... bilo mi je svejedno šta će se desiti. Ranije mi je bilo važno da se dešava samo dobro, blaženo, da sve obavezno treba da bude samo dobro. Tada sam unutra imala strah da će se odjednom nešto desiti, sa čim neću izaći na kraj (opet, pitanje povjerenja u sebe) ... Ne sasvim, naravno, da mi je bilo apsolutno svejedno, ubrzo sam otpustila očekivanja u vezi i budućnosti: šta treba da se desi, to će se i desiti. A to sam otpustila govoreći sebi: "Šta bude, biće. Sve će se uskladiti na najbolji način za mene. ".
Ranije sam imala planove koje sam željela da sprovedem, ali se ispostavilo da su moji planovi i to šta ja mislim o njima - prilično smiješni u odnosu na to kakve je mogućnosti za mene pripremio život i da sve počinje da se dešava u životu kada otpustiš kontrolu i prestaneš da očekuješ i namećeš to, što po tvom mišljenju treba da se desiti.
Očekivanje zaustavlja energiju na jednu, maksimum nekoliko varijanti. Kao po pravilu, na to što je već stvoreno u umu, ne da energiji da teče, ne dozvoljava životu da donosi najbolje za tebe ... a to najbolje, po pravilu je to što ne očekuješ.
Unutar mene je bilo stalno iščekivanje, u skladu sa tim u umu je već bio izgrađen lanac "kako sve treba da bude" - um je radio intenzivno da prati taj lanac, da ne daj bože nešto ne propusti. Osim toga, ništa drugo nijesam primjećivala.
U tom lancu, stalno sam željela da znam "kako": kako to da uradim, na koji način da radim, kako da kažem mužu, kako da se obraćam nepoznatim ljudima, kako da zaradim više novca, kako ako se nešto dogodi, kako da dođem negdje, kako da uradim nešto.
I u većini slučajeva, prije nego što bilo šta uradim morala sam da budem sigurna da znam kako ću da radim (da bih proces držala pod kontrolom, da bih eliminisala mogućnost greške, i tako dalje.) i po mogućstvu unaprijed da se pripremim.
Pitanje "kako" stalno se vrtilo u mojoj glavi "kako da? kako? kako? ".
Najinteresantnije je da odgovora nije bilo, većinu odgovora sam dobijala, kada nijesam razmišljala "kako". Pošto, sam željela unaprijed da znam kako će se sve desiti. A to se ne dešava (možda nekome i dešava, ali ja još uvijek nijesam imala sposobnost da predvidiđam), zato sam se isključila iz toka, tada je odgovor sam dolazio u procesu, u toku.
Ispostavilo se da sam se pripremala da napravim neko dejstvo. To jest, prije nego što nešto uradim, morala sam da prođem kroz proces pripreme, a on je dugotrajan i mučan a ponekad toliko iscrpljuje, da za dejstvo nijesam imala snage. Tako sam se "udesila", da nijesam željela posle toga ništa da radim.
To je slično tome, kada se svesrdno spremate za ispit, svom snagom da sve naučite, da kada dođe vrijeme ispita, više nemate snage, ništa više ne želite, i nijeste u stanju da pokaže ono najbolje što znate, šta možete.
Umorivši se od kompleksa odlikaša, dozvolila sam da se unutra mene desi revolucija:
Bože, kako mi je postalo lako u tom trenutku, kada je postalo nebitno "kako", koja razlika ...
Tada su se u mom životu počela da dešavaju čuda:
1. Počela sam bolje da čujem sebe, počele su da mi se pojavljuju ideje (ili tačnije one su bile stalno prisutne, ali ih nijesam primjećivala, pokušavajući da ostvarim ono što je bilo u umu). Počela sam da osluškujem ideje koje su bile u meni i shvatila sam da ih mogu sprovesti čak ne znajući još kako se to radi. Ali sam ušla u njihovu realizaciju, a u toku procesa su se nalazili putevi i načini.
2. Počela sam da radim mnogo bolje, jer sam se ranije pripremala za dejstvo i "izgarala" na samom dejstvu. Iznenadila sam se kada je počelo da biva mnogo bolje nego kada sam sve usklađivala i pripremala.
3. Počela sam da se pitam šta mi je potrebno, u pravom trenutku i odustajala od toga što nije potrebno, ne čekajući da drugi ljudi razumiju ili ne razumiju.
4. Događaji su bukvalno padali u moj život, da više nijesam uspijevala, toliko svega da uradim, pri tome uz minimalan napor sve mi se dalo i ostvarivalo. Ranije sam čekala da se nešto dogodi. Pored toga, počela sama da stvaram neke događaje, a ne samo da reagujem na ono što se "događa" sa mnom.
5. A koliko se zanimljivih poznanstava dogodilo u poslednje dvije nedjelje! Čudila sam se tome, upoznavala sam se sa ljudima na ulicama, u supermarketima, u liftovima, gdje je god bilo moguće, i nije me mučilo pitanje "kako da se upoznam"," gdje to da uradm "- šta da uradim da eliminišem veliki nedostatak komunikacije, u kom sam bila.
6. A koliko puta sam se našala u pravo vrijeme na pravom mjestu. Događaji su počeli da se lančano odigravaju i dovodili me do onoga što mi je bilo potrebno u datom trenutku.
7. Moj prosječan račun u supermarketu smanjio se 2 puta, ranije sam pokušavala da kupim isto toliko i nijesam imala dovoljno, sada sam uspjela da kupujem kvalitetne proizvode po normalnoj cijeni. Ranije sam se čudila majki, kada se nalazila na šalteru u vrijeme kada je cijena najbolja za to što je htela da kupi. Ja sam tada uspijevala da kupim to isto, ali mnogo skuplje. Počeo je da mi se pojavljuje slobodan novac, koji sam mogla da potrošim na ljubljenu sebe ...
Mnogo toga je počelo da ulazi u moj život. Čak i to što ranije nije radilo, bez obzira kakve namjere, ili želje da sam ispoljavala.
U jednom od zakona (po mom mišljenju, u zakonu manifestacije), pročitala sam sledeću rečenicu:
Odgovornost - je sposobnost da se odgovori na ono što ti život nudi ili ti daje upravo sada ( responsibility = ability to respond - za one koji znaju engleski). Toliko mi se tada svidjela ta definicija odgovornosti, ali tada nijesam shvatala kako da je primijenim u životu. Nisam shvatala šta mi život daje upravo sada, a žalila se na to da mi ništa ne daje, da je on tako svakakav, da ne brine o meni i ne daje mi ništa. Prosto nijesam primjećivala i nijesam vidjela njegove darove tokom boravka u očekivanju i stalnom pokušavanju da u umu pronađem odgovor na pitanje "kako?".
Najinteresantnije je da odgovora nije bilo, većinu odgovora sam dobijala, kada nijesam razmišljala "kako". Pošto, sam željela unaprijed da znam kako će se sve desiti. A to se ne dešava (možda nekome i dešava, ali ja još uvijek nijesam imala sposobnost da predvidiđam), zato sam se isključila iz toka, tada je odgovor sam dolazio u procesu, u toku.
Ispostavilo se da sam se pripremala da napravim neko dejstvo. To jest, prije nego što nešto uradim, morala sam da prođem kroz proces pripreme, a on je dugotrajan i mučan a ponekad toliko iscrpljuje, da za dejstvo nijesam imala snage. Tako sam se "udesila", da nijesam željela posle toga ništa da radim.
To je slično tome, kada se svesrdno spremate za ispit, svom snagom da sve naučite, da kada dođe vrijeme ispita, više nemate snage, ništa više ne želite, i nijeste u stanju da pokaže ono najbolje što znate, šta možete.
Umorivši se od kompleksa odlikaša, dozvolila sam da se unutra mene desi revolucija:
- Kako bude, tako će i biti ...
- Počeću da radim i u procesu ću saznati šta i kako treba da radim ...
- Kada mi bude potrebno da saznam odgovor na pitanje, on će doći..
- Kada nešto treba da se dogodi u mom životu, ono će se dogoditi...
- Kada događaj treba da se desi, on će se desiti. Neka se sve uskladi na najbolji način za mene ...
Bože, kako mi je postalo lako u tom trenutku, kada je postalo nebitno "kako", koja razlika ...
- Opustila sam se - sve će biti kako će biti ...
- Radiću tako, kako ću raditi, a ne tako da moram da budem na visini, da radim sve idealno...
- Kako bude, tako će i biti ... kako mogu, tako mogu, ne želim više da se trudim da se naprežem i pravim hiljadu napora da bih izvršila jedno dejstvo i lomila se, jer se neće dobiti rezultat, a uložen je enorman napor ...
Tada su se u mom životu počela da dešavaju čuda:
1. Počela sam bolje da čujem sebe, počele su da mi se pojavljuju ideje (ili tačnije one su bile stalno prisutne, ali ih nijesam primjećivala, pokušavajući da ostvarim ono što je bilo u umu). Počela sam da osluškujem ideje koje su bile u meni i shvatila sam da ih mogu sprovesti čak ne znajući još kako se to radi. Ali sam ušla u njihovu realizaciju, a u toku procesa su se nalazili putevi i načini.
2. Počela sam da radim mnogo bolje, jer sam se ranije pripremala za dejstvo i "izgarala" na samom dejstvu. Iznenadila sam se kada je počelo da biva mnogo bolje nego kada sam sve usklađivala i pripremala.
3. Počela sam da se pitam šta mi je potrebno, u pravom trenutku i odustajala od toga što nije potrebno, ne čekajući da drugi ljudi razumiju ili ne razumiju.
4. Događaji su bukvalno padali u moj život, da više nijesam uspijevala, toliko svega da uradim, pri tome uz minimalan napor sve mi se dalo i ostvarivalo. Ranije sam čekala da se nešto dogodi. Pored toga, počela sama da stvaram neke događaje, a ne samo da reagujem na ono što se "događa" sa mnom.
5. A koliko se zanimljivih poznanstava dogodilo u poslednje dvije nedjelje! Čudila sam se tome, upoznavala sam se sa ljudima na ulicama, u supermarketima, u liftovima, gdje je god bilo moguće, i nije me mučilo pitanje "kako da se upoznam"," gdje to da uradm "- šta da uradim da eliminišem veliki nedostatak komunikacije, u kom sam bila.
6. A koliko puta sam se našala u pravo vrijeme na pravom mjestu. Događaji su počeli da se lančano odigravaju i dovodili me do onoga što mi je bilo potrebno u datom trenutku.
7. Moj prosječan račun u supermarketu smanjio se 2 puta, ranije sam pokušavala da kupim isto toliko i nijesam imala dovoljno, sada sam uspjela da kupujem kvalitetne proizvode po normalnoj cijeni. Ranije sam se čudila majki, kada se nalazila na šalteru u vrijeme kada je cijena najbolja za to što je htela da kupi. Ja sam tada uspijevala da kupim to isto, ali mnogo skuplje. Počeo je da mi se pojavljuje slobodan novac, koji sam mogla da potrošim na ljubljenu sebe ...
Mnogo toga je počelo da ulazi u moj život. Čak i to što ranije nije radilo, bez obzira kakve namjere, ili želje da sam ispoljavala.
U jednom od zakona (po mom mišljenju, u zakonu manifestacije), pročitala sam sledeću rečenicu:
Odgovornost - je sposobnost da se odgovori na ono što ti život nudi ili ti daje upravo sada ( responsibility = ability to respond - za one koji znaju engleski). Toliko mi se tada svidjela ta definicija odgovornosti, ali tada nijesam shvatala kako da je primijenim u životu. Nisam shvatala šta mi život daje upravo sada, a žalila se na to da mi ništa ne daje, da je on tako svakakav, da ne brine o meni i ne daje mi ništa. Prosto nijesam primjećivala i nijesam vidjela njegove darove tokom boravka u očekivanju i stalnom pokušavanju da u umu pronađem odgovor na pitanje "kako?".
Sve se ispostavilo jednostavno - nedostatak kontrole i neophodnosti da se zna kako će se sve desiti - otpuštaju sva očekivanja, pošto će se sve dogoditi na najbolji način za mene. Počela sam da osjećam tok života, njegovu fluidnost i varijabilnost i da odgovaram na ono što život nudi u sadašnjem trenutku.
Autor: Jevgenija Medvedeva
Izvor: cluber.com.ua
Prevela: Beba Muratović - Bebamur.com
Još tekstova od iste autorke na blogu:
Ja biram da volim život
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.