Naši životi su preplavljeni praktičnošću
i produktivnošću. Mi mislimo da ako nešto nema svrhe činiti, to i ne
treba činiti. A najbolje stvari su, zapravo, one koje uopće nemaju
svrhu.
Žrtvujemo svoje vrijeme i razum kako bi
činili nešto što ne želimo, da bimo u nekom izvjesnom trenutku u
budućnosti imali slobodu da radimo ono što volimo.
Tražimo sreću u stvarima, u prihvaćanju od drugih, u posjedovanju
materijalnih stvari i u društvenom statusu. Sreću čak tražimo i u nekom
obećanom budućem životu. Mi sabotiramo sami sebe i svoje živote jer ne
razumijemo vrlo jednostavnu ali previdjenu činjenicu: potraga za srećom
je najveći uzrok nesreće.
Mi ne možemo pronaći nešto što
je već tamo. Sreća postoji sada. To nije nešto što treba pronaći.
To je
kao kada biste tražili vlastito disanje.
Pohlepnost uma je ta koja izaziva
nesreću. Ako niste sretni, to je zato što vam vaš um ne dopušta da to
budete. A razlog zbog čega vam um ne dozvoljava da budete sretni jest
taj što ste se zaglavili u začaranom krugu produktivnosti, osudjivanja i
svrsishodnosti. To ne znači da je produktivnost loša, ili da je raditi
stvari koje imaju svrhu loše. Ali, upravo zasnivanje razloga svog
postojanja na ovim stvarima stvara toliko muka i nevolja.
Kada svoju sreću baziramo iskučivo na
“dobivanju” nečega, izvršavajući određeni broj zadataka na našoj “to do”
listi, ili postizanju nekog cilja, mi sami sebe zavaravamo. Mi smo
poput zeca s komadom mrkve privezanim za glavu – uporno ga pokušavamo
uhvatiti, ali nikad ne uspijevamo. Nikad čak i pomislimo da je upravo ta
jurnjava uzrok svih naših problema. Mi smo previše ometeni pokušavajući
da pronadjemo bolji put za dobivanje ove bitke. Čim dostignemo jedan
nivo uspjeha, žurimo se unaprijediti potragu i dostignemo i naredni
nivo. Nikad i ne pomislimo da neuspjeh u dobijanju bitke nije uzrok
našeg jada, nego sama bitka!
Odbijamo shvatiti da je ponekad najbolji
način rješenja problema prestati sudjelovati u problemu. Ponekad je
najbolji način jednostavno prestati brinuti.
Ponekad…
- Najbolji način da riješimo problem što nemamo mnogo dobrih prijatelja je da prestanemo brinuti o tome kako imati mnogo prijatelja.
- Najpametniji način da budemo sretni mjestom svoga boravka je da prestanemo brinuti o tome da živimo u bajnoj dvospratnici s bazenom, kaminom, klimom i satelitskom TV.
- Najjednostavniji način da budemo zadovoljni sami sobom je ne juriti slavu i priznanja, nego prihvatiti sebe potpuno onakvog kakvi jesmo.
- Najbrži put do sreće je prestati brinuti o tome kako pronaći sreću i jednostavno biti sreća.
Ne brinući se, mi se istog trenutka oslobadjamo od pohlepe uma.
Ali nije lako ostati u takvom mentalnom stanju (um je po prirodi
pohlepan!), za to je potrebna stalna kultivacija. To je posebno teško
kada naše društvo i okolina stavljaju težište i vrijednost na sve više
stvari, a ne na više iskustava. Mi vrednujemo više ono što činimo nego
ono što osjećamo.
Kad se bolje promisli, to je zapravo
prilično besmisleno. Jer ono kako se osjećamo bi trebalo biti važnije
nego bilo šta drugo. Zar nije svrha svega što činiš da se osjećaš bolje?
Zar svrha novog auta, unapređenja na poslu, ili diplome na fakultetu
nije ono što će ti dati osjećaj postignuća? Zar vas to ne bi trebalo
učiniti sretnim?
Problem ovoga je što našu sreću baziramo na prolaznim stvarima.
Naša sreća proizilazi iz dostignuća, postignuća, materijalnih stvari.
To nije prava sreća; to je ovisnost. Od novog TV ili novog iPoda,
dobijamo samo kratki rafal endorfina u krvotok i šta se onda dešava? On
nestaje. Ostaje samo osjećaj praznine i mi počinjemo tražiti novu dozu
koja će popuniti tu prazninu.
Naša potrošačka kultura i reklamne
agencije ne pomažu puno. Neprekidno smo bombardirani porukama kako nam
treba ovo ili ono. Neprestano slušamo : Kupite ovo i to će riješiti Vaš
problem!
Kad bismo samo mogli riješiti taj
problem, konačno bismo bili sretni. Pogrešno. Nisu problemi ono što je
problem. Mislim, kupovina efikasnijeg usisivača ili zašivanje dugmeta
koje visi već 7 godina je odlično. Možeš osjećati osjećaj postignuća
nekoliko trenutaka ili dana. Ali još uvijek ćeš tražiti sreću u
stvarima.
Isto je i s produktivnošću.
Kad bismo samo mogli završiti sve te stvari na “to do” listi, bili
bismo zadovoljni. Kad bismo samo mogli postići sve naše ciljeve, konačno
bismo odahnuli. Ovo razmišljanje se bazira na iluziji da ćete dostići
odredjenu tačku gdje je sve uradjeno. Konačno ste uspjeli! Nema više
ništa u vašem inboksu, vaši projekti su završeni i svi životnovažni
ciljevi su ostvareni. Sada možeš odmarati.
Ali ta točka nikako da se dostigne, zar
ne? To je zbog toga što će uvijek biti stvari koje treba uraditi. Uvijek
će biti izazova, jer sve u životu se neprestano mijenja. Kad biste u
svom životu dostigli tačku gdje više nemate nikakvih problema, nikakvih
napora, briga… tada bi i život stao. Igra bi bila završena i ne bi bilo
smisla ostajati u njoj.
Dakle, šta možemo učiniti s tim?
Moramo prestati brinuti.
To ne znači da ćemo prestati pokušavati
ostvariti naše ciljeve i težiti osobom rastu. To samo znači da svoju
sreću više nećemo temeljiti na kratkotrajnim ili prolaznim stvarima.
Očito postoje neke situacije u kojima
nemar može izazvati negativne posljedice (npr. plaćanje stanarine).
Pretjerana briga, će vas ipak učiniti jadnim.
Razlog zašto je previše brige tako
štetno za vaše zdravlje, je zbog toga što ste usmjereni na budućnost.
Vaš identitet je previše vezan za ishod. Ako se nešto dogodi, ili ne ide
kako treba, to će vjerovatno imati trajan utjecaj na vaše raspoloženje
cijeloga dana. Umjesto toga, trebamo temeljiti svoju sreću na trajnim
stvarima. Stvarima koje se ne mijenjaju. Željama koje se ne mijenjaju iz
trenutka u trenutak. Biramo da pronadjemo sreću u življenju. U samom
životu. U stvari, mi i ne trebamo “tražiti” sreću. Mi možemo biti sreća.
Prestanite tražiti. Ne možete pronaći nešto što je već tamo.
Izvor
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.