Odričete li se slobode (a da to i ne znate)?

Jedna od najžalosnijih stvari koje si iz neznanja ili straha možemo učiniti je podrezati krila. Neki se odriču slobode radi sigurnosti, neki da bi udovoljili bližnjima, neki radi slike o sebi koju prezentiraju drugima. Često to radimo nesvjesni kvalitetnijih mogućnosti izbora. Pritom štetimo i sebi i drugima, jer sve dok si ne dopuštamo slobodno izražavanje sebe, svijet ostaje zakinut za jedinstvenu, autentičnu manifestaciju našeg bića

 
Po egzistencijalističkoj terapiji, filozofsko-terapijskom pristupu čiji su začetnici sredinom 20. stoljeća bili Viktor Frankl i Rollo May, sloboda i čovjek su identični pojmovi. Drugim riječima, mi jesmo sloboda kreiranja svojih života. Bez te esencijalne kvalitete ne osjećamo se dovoljno živima. Sputani iznutra, manje smo nalik ljudima, a više marionetama ili glumcima u maglovitom filmu zvanom Život.
Stvarnost prolazi, a mi gledamo. Svakodnevica nas nosi, a mi je ne doživljavamo. Kao da nas nekim čudnim manevrima zaobilazi iako radimo „sve što treba“, odrađujući umjesto živeći dragocjene dane svojeg postojanja.

Život koji je vrijedan

Iz dana u dan suočeni smo s odlučivanjem kakvom ćemo osobom postajati. To su naizgled sitnice, detalji života... Hoću li prihvatiti ili odbiti poziv na kavu prijateljice koja me opterećuje svojim problemima? Hoću li navečer upaliti televizor ili otvoriti knjigu koja mi govori nešto o meni? Hoću li pričekati da prođe tuga zbog raskida veze ili ću nazvati bivšeg partnera i reći mu da ne mogu bez njega? Hoću li odvojiti dva dana samo za sebe ili ću na odmor ponijeti računalo? Hoću li, neću li – hoću li, neću li. Svaki dan bezbroj odluka. Naizgled malih, ali zapravo veoma važnih. Svaki djelić mozaika važan je u stvaranju cjelovite slike života.
Jean Paul Sartre, još jedan od poznatih egzistencijalista, ističe kako je za izbor potrebna predanost. Ako nismo predani istraživanju sebe i podizanju kvalitete vlastita života, počinje nas mučiti osjećaj egzistencijalne krivnje, praznine ili tjeskobe. Korijen tih mučnih osjećaja potječe iz temeljne odluke da nećemo birati. To znači da smo digli ruke od sebe i da u vezi s našim životom odlučuju ili drugi, ili sudbina, ili već nešto treće. Na taj način izbjegavamo odgovornost, a samim time i same sebe.
Osjećati se slobodnima i sposobnima kreirati život kakav želimo znači preuzeti odgovornost za svoje postupke. Sloboda i odgovornost su dvije strane iste medalje. Onaj tko ne zna biti odgovoran, ne zna biti ni slobodan. Prepuštajući se automatizmu vanjskih okolnosti zaboravljamo što je prema našoj iskrenoj procjeni vrijedno postojanja, život vrijedan življenja. S druge strane, prihvaćanjem odgovornosti za postupke iz prošlosti stječemo osobnu snagu za slobodne i odgovorne izbore u budućnosti.

 

Zabrane iz djetinjstva

Jedna od najvažnijih stepenica na putu osobnog razvoja je oslobađanje od ograničavajućih obrazaca ponašanja koje smo usvojili tijekom djetinjstva.
Svatko od nas je odrastao u specifičnim uvjetima u kojima smo dobivali i ono što nam treba i ono što nam ne treba. Neke stvari koje nam kao svjesnim, odraslim pojedincima ne trebaju su razne psihološke zabrane.
Eric Berne, osnivač psihoterapijskog pravca zvanog transakcijska analiza navodi niz. Neke od njih su: zabrana na život, na mišljenje, osjećanje, sreću, uspjeh i razvoj.
To su one slavne roditeljske izjave tipa: Bolje bi bilo da te nisam ni rodila, Nisi tu da misliš, nego da slušaš, Kad te dohvatim, imat ćeš pravi razlog za plač, Veliko veselje uvijek završi u suzama, Ne možeš ti to, nije to za tebe, Ne znaš ti što je život, bolje ti je da uživaš dok možeš i slično.

To nije moje

Postoje i mnoge druge zabrane koje prihvaćamo u drugim bitnim odnosima. Tako djevojka koja je u dugoj vezi s ljubomornim muškarcem može steći zabranu na privlačnost. Muškarac pored ambiciozne, natjecateljski nastrojene žene može steći zabranu na uspjeh. No koliko god je različitih vrsta konopaca kojima možemo biti sputani, toliko je i načina da se oslobodimo takvih ograničenja.
Ne postoji dovoljno dobar izgovor za nepreuzimanje odgovornosti za svoj život u svoje ruke. Kukanje, okrivljavanje i kritiziranje odraz su nedostatka hrabrosti. Oni koji iskreno žele napredovati i istraživati sebe, pronalazit će načine da to i učine.
Promjene ponekad nisu jednostavne, ali osjećaj slobode nakon rješavanja obrazaca ponašanja kojima je istekao rok trajanja uistinu je vrijedan truda. Općenito gledano, kad je u pitanju psihološka zabrana, rješenje je u davanju dozvole.
Do oslobađajućeg otkrića da smijemo uživati u životu, pokazati svoje osjećaje i razmišljati na svoj način možemo doći u novim odnosima (partnerstvo, duboko prijateljstvo, odnos s terapeutom) ili samoanalizom ograničavajućih odnosa i obrazaca razmišljanja. Spoznaja da zabrane koje nosimo u glavi „nisu naše“ i da je bez njih mnogo ljepše živjeti donosi veliko rasterećenje i daje novu dimenziju osjećaju osobne slobode.

 

Rasipanje energije

Psihološke naredbe su na sličan način ograničavajuće kao i zabrane. Takve poruke, kad se usađuju u nevinu, otvorenu psihu djeteta ostaju duboko zabilježene. Mnogi ljudi zbog toga misle da su jednostavno takvi, da su se s tim rodili i da je to nepromjenjivi dio njihove ličnosti.
Eric Berne razlikuje nekoliko najčešćih psiholoških naredbi i naziva ih pokretačima. Oni su okidač za našu podsvijest koja nas onda tjera na određeno ponašanje, bez obzira na realan kontekst. Na primjer, pokretačka naredba „budi jak“ temelji se na ignoriranju, negiranju, kažnjavanju ili posramljivanju djetetovih izvornih osjećaja.
U tradicionalnom patrijarhalnom odgoju ovaj pokretač je čest i ponekad dovodi ne samo do skrivanja osjećaja nego i do potpune emotivne hladnoće. S druge strane, isti taj odgoj u djevojčice usađuje pokretač pod nazivom „udovolji drugima“, zbog čega mnoge žene ne pronalaze način da se bez osjećaja krivnje „izbore za sebe“. Česte naredbe koje direktno ili indirektno mogu biti usađene u psihu djeteta su i „budi savršen“ ili „radi teško“.
Nakon što se čovjek navikne funkcionirati na temelju ovakvih pokretača, prilično mu je teško shvatiti da mu oni samo troše energiju. Jer, ispod naredbe je uvijek skrivena neka usvojena životna vrijednost: snaga, altruizam, izvrsnost, radišnost. Zato se ljudi vežu za svojeg pokretača i boje se da će, izgube li ga, ostati bez nečeg doista vrijednog.
Međutim, oni predstavljaju vrstu psihičke prisile i tek kada ih se oslobodimo, možemo biti istinski snažni, altruistični, kvalitetni i radišni. Umorni od pokušaja da ostvarimo sve te iracionalne želje, dobro se osjećamo tek kada dignemo ruke i odustanemo, kada prestanemo vjerovati u svrhovitost svojeg pokretača.

 

Usuditi se željeti

Jedna od najvažnijih stvari pri otkrivanju novih dimenzija osobne slobode je shvatiti da ne možemo mijenjati druge, već samo sebe. Sami sa sobom imamo najdugotrajniji odnos i zato nam njegovanje tog odnosa mora biti na prvome mjestu. Kad volimo i poštujemo sebe, onda smo u stanju ljubav i poštovanje dati i drugima. Kako bismo to mogli, osim čišćenja svojeg mentalno-emotivnog prostora od opterećujućih i ograničavajućih roditeljskih poruka, važno je graditi odnose koji podržavaju pozitivnu sliku o sebi.
Druga važna stvar je – usuditi se željeti. Želje su vrsta psihičkoga goriva. One određuju smjer našeg djelovanja. No, moramo razlikovati impulzivnu od svjesne želje. Kriterij je vrlo jednostavan – trajnost. Impulzivna želja je poput šibice. Ima je pa je nema. Udovoljavajući svojim impulzivnim idejama u život unosimo kaos, osjećamo se dezorijentiranima i na koncu – ne znamo što želimo. Želje koje proizlaze iz dubljih vrijednosti imaju svoju trajnost.

Odnosi u kojima dobivamo mrvice

Slijediti svoje želje znači imati hrabrosti otvoriti se. Taj put je dvosmjeran – otvaramo se i za primanje i za davanje. Netko nam može iskazati osjećaje ili nam ponuditi zanimljivu poslovnu ideju, a da mi to uopće ne registriramo kao nešto vrijedno pozornosti. A ako smo otvoreni, to što primimo može nam dotaknuti srce. Slično je s onim što dajemo. Kad smo suzdržani ili u strahu, skloni smo izbjegavanju ili manipulativnom ponašanju putem kojeg kroz davanje tražimo nešto za sebe.
Najčešće nas u takvom stanju drže nerazriješeni odnosi s bliskim osobama – partnerom, roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima. Uporno traženje potvrde, pažnje ili oslonca koju nam bliska osoba sama od sebe ne daje može uvelike narušiti sliku o sebi što stvara ovisničke odnose. Najviše vezuju i opterećuju oni odnosi u kojima uporno tražimo ono što nikako ne dobivamo ili dobivamo u mrvicama koje nam „mnogo znače“.

Ljubav oslobađa

Mnogi ljudi ljubav i slobodu smatraju oprečnim pojmovima. Emotivnu bliskost doživljavaju više kao ograničenje i obvezu, a manje kao istraživanje sebe i voljene osobe. A činjenica je da ništa ne oslobađa tako kao ljubav. Ali da bismo mogli dati i primiti ljubav koja je autentično naša, moramo se najprije osloboditi sputavajućih misaonih i emotivnih obrazaca koje smo pokupili iz roditeljskog doma.
Do tada, naši autentični osjećaji i želje miješat će se s osjećajima i željama nastalima iz potreba djeteta u nama. Dijete u nama je onaj „mali ja“ u kojemu su pospremljena emocionalna sjećanja iz djetinjstva.
„Postupamo sa sobom kao odraslima onako kako su s nama drugi postupali kad smo bili mali“, smatra psihologinja Alice Miller. Ako smo ljubav zasluživali poslušnošću i povlađivanjem, onda i kao odrasli pokušavamo steći naklonost na sličan način. Ako smo se osjećali voljenima samo kad smo bili zabavni i vedri, onda kao odrasli možemo misliti da zaslužujemo ljubav samo kad smo takvi.
Tek kada se riješimo takvih emotivno-mentalnih zavrzlama, možemo voljeti slobodno i otvoreno, a ne iz nesvjesne dječje potrebe. Iskreno voljeti i davati se bez računice možemo samo ako se pred drugima osjećamo „svoji“, spontani i opušteni. Takva ljubav je oslobađajuća, a sloboda koja se na taj način stvara vodi prema otkrivanju novih dimenzija ljubavi.

Tomica Šćavina

Fotografije: Marko Grubišić

Izvor