Happiness essential - Cчастье важно - Cрећа је важна: ŽIVAC SUOSJEĆANJA: Aktivacija nervusa vagusa

четвртак, 5. новембар 2015.

ŽIVAC SUOSJEĆANJA: Aktivacija nervusa vagusa – glavnog borca protiv brojnih bolesti

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Većina javnosti smatra kako bolesti i različiti poremećaji nastaju isključivo zbog vanjskih utjecaja koji remete balans unutar naše psihe i tijela. Najnovija istraživanja pokazuju kako često obolijevamo zato što nam se ne aktivira rad kranijalnih živaca, a naročito zato što imamo poremećaj funkcije rada lutajućeg živca.

Zdravo tijelo sa zdravim nervnim sustavom

Iako su spinalni nervi odgovorni za pravilnu kontrolu većine organa, mišića torza i ekstremiteta te upravljaju reproduktivnim funkcijama, mediji gotovo šute o važnosti neovisnih snopova živaca koji se izdvajaju iz obje moždane hemisfere i samostalno putuju do krajnjih odredišta. Ti parni nervi se nazivaju kranijalni živci. Oni su u potpunosti autonomni i isključuju se svaki put kada se nalazimo pod bilo kakvim psihofizičkim stresom, dok isključivanje rada i disfunkcija desetog kranijalnog živca (nervusa vagusa) ili lutajućeg živca, može uzrokovati ozbiljne psihičke poremećaje i dovesti, između ostalog, do poremećaja težine, motorike, rada unutrašnjih organa i poremećaja endokrinog sustava.
Do sada su se medicina i psihologija često upletale u naše psihosomatsko zdravlje, „kljukajući“ ljude koji su pod fizičkim i psihičkim stresom, s abrazivnim farmakološkim „čudotvornim lijekovima“ s kojima su se tijekom desetljeća „liječenja“ stvorile horde sve nervoznijih i bolesnijih ljudi. S vremenom je postalo jasno kako medicinom i psihološkim znanostima upravljaju ogromni farmakološki lobiji i novčani interesi teški stotine milijardi dolara, dok smo mi polako ali sigurno uvedeni u vrzino kolo u kojemu više ne naziremo razliku između istine i informacija kojima nas konstantno bombardiraju po medijima, naročito televiziji.
Naše bolesti i poremećaji su postali mete „prodavača magle“, a za naše zdravlje se jedino mi sami možemo brinuti, jer nikome drugome nije u interesu ako ovu planetu naseljavaju zdrave i dugovječne jedinke okrenute suživotu s prirodom.

Zašto bi trebali znati što su kranijalni živci?

Parni kranijalni živci aktiviraju rad svih mekanih organa u našem tijelu. Oni utječu najviše na rad probavnog sustava dok, s druge strane, uravnotežuju rad kardiovaskularnih funkcija jetara, pluća i srca. Najosjetljivije organe kontrolira deseti kranijalni živac ili lutajući živac. Kada je on aktiviran i pravilno radi, imamo osjećaj ugode i lakoće, često i osjećaj širenja torza točnije područja od ošita do vrha pluća. Mnogi ljudi su opisali neku vrstu topline u prsnom košu nakon vagalne aktivacije i optimalne aktivacije istog živca.
Lutajući živac, čudo o kojem malo što znamo
No, s druge strane, ovaj interesantan živac se aktivira svaki put kada smo „dotaknuti“ nečijom dobrotom ili kada se „raznježimo“ u društvu osoba koje duboko poštujemo ili volimo. Lutajući živac će se aktivirati svaki put kada čujemo muziku koja nam se sviđa i koja nas je nježno inspirirala. Također se aktivira kada vježbamo disanje ili kada meditiramo.
Zbog iznimnog utjecaja nervusa vagusa na naš um i tijelo, neuroznanstvenik Stephen W. Porges sa Sveučilišta Illinois je ovaj nerv nazvao „Živcem suosjećaja,“ a mi s pravom mislimo kako je dr. Poges osmislio ime koje najbolje označava značaj desetog kranijalnog nerva.

Skupina kranijalnih živaca, obratite pažnju na deseti nerv iz ove obitelji koji je poznat pod nazivom, “nervus vagus” ili lutajući živac.

O lutajućem živcu smo već pisali u tekstu pod nazivom: „Lutajući živac: moćan prijatelj za borbu protiv stresa i očuvanja našeg zdravlja,“ no zbog brojnih upita čitatelja koji se nisu susretali s ovakvom tematikom, odlučili smo iznijeti dodatne informacije koje će baciti novo svijetlo na malo poznate funkcije i dijelove našeg nervnog sustava.
Sigurno se pitate, kakve veze jedan nerv može imati s našim najljudskijim porivima, poput suosjećanja i empatije?
Odgovor je naizgled jednostavan no mi ćemo na njega morati odgovoriti s malenom digresijom.
Kranijalni živac broj deset stimulira mimiku lica, uljuđenu verbalnu komunikaciju i smanjuje otkucaje srca. Aktivaciju i pravilan rad ovog živca najviše remete kaskadni hormoni povezani s kortizolom (hormonom stresa) i pri tome, ako su stresori predugo prisutni u našem tijelu, u potpunosti onemogućavaju opuštanje, normalnu komunikaciju i motoriku i nadasve normalan način razmišljanja.
Sve je više znanstvenika koji tvrde kako je pravilan rad kranijalnog živca povezan s etičkim osjećajima, a naročito s empatijom, volontiranjem, suradnjom i stvaranje dobrobiti za druge ljude, naročito one kojima je pomoć potrebna. Rad ovog živaca je također povezan s lučenjem oksitocina, hormona – privrženosti (ne seksa), koji dodatno stvara osjećaj suosjećajne inuticije koja je oblikovala i oblikuje stvaranje ravnopravnih ljudskih zajednica i obitelji. Oksitocin je također povezan i s osjećajima povjerenja i majčinskog instinkta. Iako se smatra kako muškarci nemaju i ne mogu imati takve i slične osjećaje, jer nisu žene, točnije ne mogu biti majke, prilikom aktivacije nervusa vagusa i lučenja oksitocina, muškarci postaju brižni roditelji i partneri.
Nedjelovanje nervusa vagusa guši jedan od najplemenitijih ljudskih osjećaja, a to je empatija.

Što je empatija?

Empatija je sposobnost shvaćanja emocija ljudi u našoj okolini i pravilnog odaziva na opažene emocije. Osjećati empatiju prema nekome znači da smo u stanju razumjeti što dotična osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi, te prirodan odaziv kako reagirati u sličnoj ili istoj situaciji. Empatija se smatra temeljnom ljudskom emocijom i primarnom emocijom koja je razvila ljudske zajednice. Ona je izrazito važna za zdrav emocionalni i etični razvoj ljudskog bića i može se podijeliti u dvije skupine. Prva je emocionalna empatija, a druga je racionalna empatija. Emocionalnu empatiju možemo pripisati roditeljima i njihovoj brižnosti i odaziv na emocije i potrebe djece. Racionalna empatija je pak zaslužna za volontiranje, suradnju, pomoć i brigu o ugroženima, nesretnima, bolesnima i svima kojima je pomoć potrebna u datom trenutku.

Učite li svoju djecu da budu empatična? Jeste li vi empatični i kave veze ovaj osjećaj ima s nervusom vagusom?

Empatija, per se, je preduvjet socijalizacije jer uključuje emocionalno povezivanje s „osobom s kojom suosjećamo,“ najvažnije od svega je da empatija ne stvara tjeskobu već nas aktivira da „činimo dobra i humana djela.“
Do sada se smatralo kako je empatija isključivo genetske prirode, no ona se može učiti kao vještina prijeko potrebna pravilnom razvoju i djelovanju društva. Empatija bi se najlakše mogla opisati kao sposobnost emocionalne tolernacije. Najnovija istraživanja pak pokazuju kako je nervus vagus direktno odgovoran za aktivaciju empatije, dakle, ljudskost se u najvećoj mjeri možemo zahvaliti upravo radu kranijalnog živca broj deset.
Altruizam, zahvalnost, ljubav i sreća su samo neki od interesantnih karakteristika koje doživljavaju ljudi kojima kranijalni živci rade na pravilan način. U studiji, koju je objavilo Sveučilište Arizone, na čelu s psihologom Nancy Esienberg, se otkrilo kako su djeca sa čestom i jakom aktivacijom lutajućeg živca puno više spremna na suradnju i rado dijele svoje igračke i hranu s drugom djecom, točnije, s onom djecom za koju smatraju da im je potrebna pomoć.
Ova studija je u potpunosti zbunila bihevioriste, naročito zbog činjenice da se milenijima raspravlja i filozofira o načinu zašto je jedno ljudsko biće humanije od drugoga. Altruizam do sada uopće nije bio povezan s kranijalnim živcima, već se smatralo kako na nas najviše utječe odgoj i čak ponekad i stega.

Dugovječnost i lutajući živac

Kako starimo tako naš imunološki sustav proizvodi sve više upalnih molekula na koje naš nervni sustav reagira stvaranjem stresa. Na takav način se psihološki i fizički trošimo, a naše stanice propadaju kroz iznimno negativne kemijske reakcije.

Je i dugovječnost, na dohvat ruke svakog čovjeka? jesmo li mi svi “kovači svoje sreće” i sve to uz pomoć aktivacije lutajućeg živca?

Kevin Tracey sa Instituta Feinstein za Medicinska Istraživanja, je otkrio kako naš mozak kontrolira imunološki sustav kroz direktnu vezu s nervima. Upravo je kranijalni živac broj deset naša veza između imunološkog sustava i mozga.
O tome smo detaljno pisali u tekstu pod nazivom: „Kranijalni nerv povezuje naš mozak s imunološkim sustavom.“

Stanična regeneracija

Iako su prethodni podaci sasvim zapanjujući, otkriće dr. Diane Krause sa Sveučilišta Yale, je još više podiglo na noge medicinsku znanost jer je pokazalo kako odrasli ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost da matične stanice iz koštane srži, po volji, transformiraju u zdrave stanice jetara, crijeva, pluća i kože.
Pretpostavljamo da se pitate, kako je to moguće? Odgovor je ponovno isti: u te nevjerojatne sposobnosti našeg tijela je umiješana aktivacija lutajućeg živca.
Krauseova je znanstvenom studijom dokazala kako je nervus vagus povezan sa svim matičnim stanicama u tijelu: one su dormantne i neaktivne u stanju stresa, no aktiviramo li kranijalne živce, bilo vagalnim zahvatom, meditacijom ili disanjem, drugim riječima – oslobodimo li se od stresa i ako se relaksiramo, te „uspavane“ matične stanice se aktiviraju i transformiraju u stanice organa koje su najviše ruinirane stresosrima i starenjem ili kakvom bolešću.
Sve to nas dovodi do teme, kako se relaksirati i opustiti?
Matrix World je u više navrata pisao o najboljim prirodnim načinima za relaksaciju i opuštanje, o stresu i stresorima smo također puno puta pisali. Iako od srca preporučamo meditaciju i disanje, jasno nam je da nemaju svi ljudi interes za ovakve tehnike relaksacije. No šetnja po prirodi, slušanje muzike, pjevanje i ples također omogućavaju aktivaciju kranijalnih živaca.
DNK i samilost
Dr. Elisabeth Blackburn, koja je otkrila telomere (ponavljajući niz nukleotida na kraju kromosoma eukariota koji štite iste od razgradnje, njihova duljina određuje dužinu našeg života), je objasnila kako oni na kraju ljudskog života budu toliko kratki da se naša DNK počinje rasplitati, točnije da naše tijelo, više nije u stanju replicirati stanice i stvarati regeneraciju, što na koncu uvjetuje prestanak rada našeg tijela.

Ljudski telomeri – žuti dijelovi kromosoma, utječu na duljinu ljudskog života, što su duži telomeri, duže živimo. Lutajući živac sprječava skraćivanje telomera.

Blackburn je saznala kako je stres jedan od najvećih uzročnika skraćivanja telomera, te da se zahvaljujući psihofizičkim stresorima postojeće prirodno skraćivanje telomera rapidno ubrzava. U Blackburnovoj studiji, u kojoj su učestvovali pacijenti s terminalnim bolestima, je otkriveno da je dužina telomera pacijenata bila određena njihovim stavom i ponašanjem. Oni koji su „željeli živjeti“ i koji nisu željeli ostati bolesni, ljudi s najviše duha, humora, energije i vitalnosti, svi oni koji su komunicirali, družili se ili koji su promijenili negativan subjektivni stav u pozitivan humani stav nisu imali nikakvo skraćivanje telomera.
Pacijenti kojima je njega prema sebi i drugima bila teret su imali najveće skraćivanje telomera, dok su pacijenti koji su brigu prema drugim oboljelima i sebi doživjeli kao mogućnost da pokažu svoju empatiju i brižnost, su ostali s istom dužinom telomera.