Od kad postoji čovječanstvo ono se bori sa svojim opasnim neprijateljem – bolešću. Kraj tog rata još uvijek se ne vidi.
U svim vremenima znanstvenici su tražili
uzrok smrtonosnog oboljenja i načine borbe s njim, uglavnom uzaludno.
No, odjednom senzacija: Na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley, proveden
je neobičan eksperiment. Ispitano je 15.000 pacijenata i otkriveno da
je povijest mnogih bolesti nevjerojatno slična.
Skoro svakog od tih 15.000 ljudi nekada
je netko jako uvrijedio i nitko od njih ne može to oprostiti. Stalno
vrte staru traku povrijeđujući svoju ranu. Znanstvenici su zaključili da
je opsesivna preokupacija uvredama pokrenula proces bolesti.
Duševno i fizičko zdravlje su tijesno
povezani i često predispozicija čovjeka za jedne ili druge bolesti
ovisno od toga kakav je njegov temperament, način života, navike. Kakav
je karakter takve su i bolesti i svaka bolest liči na samog čovjeka.
Tijelo je samo ogledalo koje odražava naše nevidljive misli i osjećaje.
Kako se negativne emocije pretvaraju u fizičku bolest?
Znanstvenici su uspjeli opisati taj
proces. Krvne žile se u slučaju depresije sužavaju. Kisik i hranjive
tvari koje su neophodne organizmu ne dolaze do određenih organa, do
živčanog i imunološkog sustava. Imunitet stalno potiskuje ćelije raka
koje se nalaze i žive u svakom ljudskom organizmu.
One se stalno potiskuju zato se ne
razmnožavaju. Imunitet ih drži pod kontrolom do određene granice dok
razmnožavanje ne počne takvim ritmom, da ga je gotovo nemoguće zadržati.
U tom slučaju govorimo da je čovjek bolestan od raka.
Koncentracija na uvrede, nije jedina
karakterna crta koja može zahvatiti i dovesti do bolesti čak i najjači
organizam. Psihijatar Petar Ganuškina još je početkom prošlog stoljeća
primijetio da je često kod njegovih pacijenata, kod ljudi s psihičkim
bolestima, prevladavala neka karakterna crta.
On je napravio popis patoloških psiho
tipova kojim odgovara ne samo svoj niz specifičnih karakternih crta, već
i svoj niz bolesti. Potom su njegovu klasifikaciju počeli koristiti i
za obične ljude. Teorija o povezanosti konkretnog psiho tipa s
konkretnom bolešću, još uvijek je samo teorija.
Ali ako je stvarno povezano sa zdravljem
to je vrlo korisno medicini. Bolest se u tom slučaju može predvidjeti.
Naravno, slična dijagnostika još uvijek je eksperiment. U stvarnosti je
nitko ne provodi. Točnost te dijagnostike također je upitna. Međutim ne
treba ni tvrditi da su slična predviđanja profanacija.
Povezanost duše i tijela
Možda izravne ovisnost između
karakternih crta i konkretne bolesti nema, ali to da su psiha i zdravlje
povezani potvrđuju i drugi pored psihologije i znanosti, onikoji se
neposredno bave fizičkim zdravljem ljudi – liječnici.
Povezanost duše i tijela doktor
refleksolog Jurij Kač izučava mnogo godina. Prema njegovoj teoriji koju
je posudio od drevnih kineskih iscjelitelja, čovjekovo tijelo je prožeto
sa 12 kanala – meridijana. Svaki od njih je povezan s određenim
unutarnjim organom. Negativne emocije, stresovi mogu zatvoriti kanale i
dovesti do obolijevanja tih organa. Na primjer, emocija kao što je gnjev
izravno utječe na rad srca.
Kod ljudi koji su pesimisti, koji su
duhovno slabi i kod onih koji su skloni takvim ubojitim emocijama kao
što su: depresija, tuga – to dovodi do narušavanja rada svih
funkcionalnih sustava i uopće do obolijevanja i fatalnog kraja. Doktori su odavno primijetili da je želudac tijesno povezan s emocionalnom sferom.
Ukoliko čovjek ima probleme, ako
doživljava jaki stres to se često odražava na probavne organe. Jake
emocije ne utječu samo na želudac. Istraživači su primijetili i druge
zakonitosti što im je omogućilo izdvajanje rizičnih skupina u koje
spadaju, na primjer , kukavice i bijesni ljudi.
Kod kukavice – problematični organi su
bubrezi i mokraćni mjehur. Ukoliko čovjek strahuje od svakog šuškanja i
boji se za vlastito tijelo, još u djetinjstvu usred silnog straha to
može dovesti do noćnog mokrenja.
Ako je čovjek zloban, svakog prezire,
mrzi, na kraju on obolijeva. Takve osobine su povezane s određenim
organima, a ti organi su jetra i želudac.
To da su bolesti usko povezane s
ljudskom psihom, da su izravna posljedica načina života, navika,
mentaliteta, liječnici danas i ne sumnjaju. Međutim mehanizam
transformacije konkretnih emocija i doživljaja u bolesti je vrlo složen.
Termin “psihosomatske bolesti” prvi put je upotrijebio u znanosti njemački psihijatar Johann Heinroth 1818. godine. “Psiho” u prijevodu s grčkog to je duša, “soma” tijelo.
Termin “psihosomatske bolesti” prvi put je upotrijebio u znanosti njemački psihijatar Johann Heinroth 1818. godine. “Psiho” u prijevodu s grčkog to je duša, “soma” tijelo.
Kao što proizlazi iz naziva
psihosomatskim se zovu bolesti čiji uzroci nisu infekcije i mikrobi već
psihički problemi. Dijabetes, bronhijalna astma, bolest srca,
hipertenzija, čir na želucu, alergija, to je samo mali popis bolesti
koje pri ispitivanju moga se pokazuju kao psihosomatske.
Bolest kao štit od problema
Čovjek ne simulira, on je zaista
bolestan. Međutim, bolest je u suštini isprovocirana duševnim potresima u
njegovom životu. Nekom tugom, tragedijom ili produljenim stresom. Zašto
se u jednom slučaju negativne emocije pretvaraju u dijabetes a u drugom
u čir? Jedan od prvih koji se zamislio nad tim je poznati
psihoanalitičar Sigmund Freud.
Po njegovoj koncepciji duševnu ljudsku
bol prima na sebe organ s kojim su bila povezana ta iskustva. Ako recimo
čovjek iznenada oslijepi, znači da podsvjesno ne želi vidjeti ovaj
svijet. Poznati liječnik Frank Aleksandar, psihosomatske bolesti je
objasnio drugačije:
“Potpuno zdravih ljudi – što je poznato –
nema. Kod nekog srce nije u redu, kod nekog su slaba pluća. Naime, ti
problematični organi prvi stradaju, bez obzira kakva je iskustva čovjek
imao. Po principu: gdje je tanko, tu se kida. ”
Tko je od liječnika u pravu Freud ili Frank Aleksandar? No, u postojanje psihosomatskih bolesti, nitko ne sumnja.
Tko je od liječnika u pravu Freud ili Frank Aleksandar? No, u postojanje psihosomatskih bolesti, nitko ne sumnja.
Psihosomatika je službeno priznata od strane znanstvene zajednice, opisana u brojnim monografijama.
Ako je okidač za psihosomatske bolesti u pravilu stres, u kroničan oblik ona prelazi iz razloga što čovjek ima koristi od bolesti. Osoba ne želi biti bolesna, ali podsvjesno teži tome da bolest ostane. Najčešće korist od bolesti koriste ljudi slabe volje.
Ako je okidač za psihosomatske bolesti u pravilu stres, u kroničan oblik ona prelazi iz razloga što čovjek ima koristi od bolesti. Osoba ne želi biti bolesna, ali podsvjesno teži tome da bolest ostane. Najčešće korist od bolesti koriste ljudi slabe volje.
Bolest za njih postaje štit kojim se
štite od životnih problema i nedaća. Koriste bolest za dobivanje
materijalnih i sličnih koristi. Međutim psihosomatske bolesti su opasne
zato što s vremenom postaju karakterna crta. Psihosomatske bolesti se
vrlo teško liječe, uobičajene metode ovdje ne djeluju.
Da bi se razumjeli uzroci bolesti,
ponekad je potrebno shvatiti što je u čovjekovoj duši. Proniknuti u
njegove tajne želje i misli. Bez toga se ništa ne može. Ukoliko se
prihvati mišljenje da su bolesti proizvod našeg karaktera, tada se i
spas nalazi u samom čovjeku, u njegovom karakteru.
Priče o tome kako je čovjek bio ozbiljno
bolestan – smrtno, a onda odjednom misteriozno ozdravio, čuo je
vjerojatno svatko. Sve te priče objedinjuju jedno: da bi se izbavio od
bolesti čovjek ne može sjediti skrštenih ruku, već raditi na sebi, a
najvažnije je da ne pada u depresiju, već usmjerava sebe na pozitivno.
Transformacija karaktera
Bilo koje negativne emocije koje se
nakupljaju unutra i nemaju oduška, potkopavaju organizam. Bolestan
čovjek sam sebe baca u grob i sam sebe iz groba diže. Snagom volje se
može pobijediti bilo koja neizlječiva bolest, a slaba volja može biti
fatalna čak i za relativno laku bolest.
Nadići Iijenost, apatiju, povjerovati u
sebe, preispitati svoje navike u odnosu na život, naravno da je teško.
Ali psiholozi su uvjereni da je ponekad to jedina šansa za izlječenje.
Ukoliko čovjek ima neke ciljeve u životu,ako zbog nečega živi, on
preživljava usprkos svemu.
Navikli smo se odnositi prema bolesti sa
strahom, kao prema nečemu neugodnom i opasnom, to nitko i ne spori.
Bolest je uvijek bolna, uvijek je to stradanje, međutim vjernici znaju
da se bolesti ne šalju čovjeku samo tako, one su povod da se razmisli o
životu i možda u njemu nešto promijeni. Ukoliko uklanjamo simptome
pomoću lijekova, ostaju iste karakterne crte, isti mentalitet, isti
način života, i bolest ponovno dobiva snagu.
Ukoliko se ne mijenja čovjekov život,
njegov sustav vrijednosti, ako se ne mijenja osobnost tada bolest ne
nestaje. To je činjenica. Ukoliko je bolest stvarno povezana s
karakterom na paradoksalan način to nije samo nevolja, već i blago. Ona
omogućuje čovjeku da promijeni sebe, da postane bolji, jači.
Tko zna, možda se u tome i krije prava svrha bolesti.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.