субота, 18. април 2015.

Četiri svijeće



Nekoć davno, u dugoj hladnoj noći, četiri su svijeće polagano gorjele, a od njihova se plamena stvarala igra sjena na oslikanom svodu stare crkve. Sve je već odavno utihnulo, samo se potiho, kroz pukotine kamenih zidova, provlačio razgovor četiriju svijeća i nestajao u šuštanju lišća obližnjeg hrasta.
Sjetno su se prisjećale onih starih vremena kada su na stolu svake kuće svoj vosak prelijevale u razne boje i oblike, a svojim su plamenom pridonosile većoj prisnosti svih ukućana. Dječica bi se tako poslije igre nerijetko približila upaljenim svijećama i smijući se grijala svoje promrzle ručice, a onda bi se dugo i radosno nadmetala u pravljenju što ljepših i zanimljivijih sjena na zidu, oblikujući svojim prstićima razne životinje i likove. Svi su se okupljali oko stola u molitvi, blagovanju i mnogim drugim prilikama, a svijeće su itekako znale kako su tom zajedništvu i one pridonijele. Da, osjećale su se korisnima i neophodnima.
Ali, danas su vremena drukčija i gotovo više nikome nisu potrebne… Jedino se još ovdje u crkvi i na groblju donekle osjećaju važnima.
- Ja sam MIR, – započe prva svijeća – ali, nažalost, ljudima nije stalo do mene, jer su dozvolili da njima ovladaju strah i bijes, postali su nestrpljivi i neosjetljivi. Na najmanji oblik nepravde uzvraćaju stostruko, tako da svako zlo rađa novo zlo, a svako nasilje novo nasilje. Previše je to za mene…, mislim da ću se ugasiti…
Čim to doreče, svijeća se istog trena ugasi.
Tri su svijeće tužno i zamišljeno šutjele jedno vrijeme, a onda druga progovori:
- Ja sam VJERA, ali, nažalost, mnogi danas ne vide vrijednost i smisao vjerovanja i pouzdanja u Boga, nego su zatvoreni u svoje ovozemaljske misli i ne dižu pogleda od materijalne stvarnosti. O, kad bih barem mogla toliko zasjati da im otvorim oči i da uvide tu ljepotu vjerovanja kojoj ništa na ovome svijetu nije ravno. Nažalost, umorna sam, jako sam umorna od silnih pokušaja i isto tolikih neuspjeha, i nemam više snage ni sama nastaviti gorjeti…
Ponovi još jednom: – Umorna sam, jako sam umorna – a onda se i njezin plamen zgasnu.
Tama je u crkvi bivala sve veća…
- Ja sam LJUBAV - nastavi tužno treća svijeća – ali ni ja više nemam snage. I na mene ljudi zaboravljaju i ne shvaćaju što znači ljubiti. Zamijenili su prave i iskrene osjećaje ljubavi i darivanja samoga sebe za lažne i strahotne oblike strasti i požude, koji ih međusobno razdvajaju i uništavaju im živote. Nestalo je prave i iskrene ljubavi između muža i žene, djeca im više ne predstavljaju toliko bogatstvo kao nekada, a o roditeljima i prijateljima više ni ne razmišljaju. Nažalost, ni ja više nemam snage…
Kad to reče, i ona zgasnu…
Napolju je bjesnio vjetar, a neka neshvatljiva težina obuze svu crkvu…
Ostala je još jedna svijeća, u svojim sumornim mislima…
Iznenada se, s velikom škripom koja je parala zrak i koja prenu četvrtu svijeću iz zamišljenosti, otvoriše velika hrastova vrata crkve i u nju uđe dijete. Polako se približavalo slabašnom svjetlu posljednje svijeće. Pruživši promrzle ruke prema plamenu, vidje kako su se tri svijeće već ugasile, pa tužno, brišući suze, zavapi:
- Što vam se dogodilo? Pa, vi ste trebale svijetliti do kraja!
Zajeca tužno, onako tužno kao kad ljudi jasno spoznaju da su imali nešto neizmjerno vrijedno, ali su to shvatili tek onda kada su to nepovratno izgubili.
Crkvom su odjekivali njegovi neutješni uzdasi i parali su težak zrak natopljen neizdrživom tugom.
- Dječače – začu se iznenada slabašni glasić. – Ne boj se, sve će biti u redu.
Bila je to četvrta svijeća.
Podigavši oči, dječačić pogleda prema slabašnom plamičku, iza kojega su se nazirali orisi stare slike, koju nije mogao dobro razaznati, ali je jasno osjetio kako iz nje izbija posebna ljepota, ona ljepota i onaj mir koji te prožimaju do dubine bića i koje možeš, ako tražiš, pronaći jedino u crkvi, klečeći otvorena srca puna pouzdanja pred svojim Gospodinom.
- Ne boj se! – ponovi svijeća – Dok ja gorim, uvijek možeš zapaliti ugasle svijeće. Ja sam NADA! Ali, dječače, to ne mogu ja učiniti! To moraš ti! Zato prenesi moj plamen na MIR, VJERU i LJUBAV, pa ćemo opet svojim svjetlom, tvojom ljubavlju i mojom nadom svijetliti na radost svima.
I tako bi. S puno radosti, s puno mira u srcu, s puno vjere, pouzdanja i predanja dragom Bogu, i s puno ljubavi, dječačić zapali jednu po jednu svijeću, a ljepota svjetlosti obuze cijelu crkvu i nastavi se širiti kroz pukotine zidova nadaleko, nadaleko…

Prilagođena priča nepoznatog autora (prepričala: SMG)

Tekst u celosti preuzet sa Vjera i djela, com

Нема коментара:

Постави коментар