среда, 29. март 2017.

Hvala, ne treba



U početku čekaš nešto ... jako dugo vremena. Vjeruješ, nadaš se, provjeravaš, možda se već desilo ili će se uskoro desiti. U datim okolnostima, posmatraš to što očekuješ ... A onda se javlja osjećaj: " Hvala, ne treba."  

Spokojno, mirno, bez ikakvog napora, shvataš da i ako se sada čak   to i dogodi, ti više ne možeš da to prihvatiš i da se raduješ tome, kao kada si čekao. Stoga, hvala, ne treba. Sada ... to ... posle svega - ne treba. Ne, nijesam  hirovita. Ne manipulišem. Ne podižem sebi cijenu. Jednostavno - ne.
​Nije bitno da neko nešto shvati, odluči, spozna i na kraju bude spreman. Ranije, je trebalo da misli. Prije. Vozovi odlaze, avioni odlete, ljudi prestaju da čekaju. To je sve? Da, sve. I nije potrebno to ... kako, takve su okolnosti, zar ne razumiješ? Razumijem. Slažem se. Ali više neću.
Kratko se osvrneš na to i pomisliš: Zar ti nije strašno? Zar nije strašno, sahraniti svoje snove? Ne, nije strašno! Zato što san, unižen dugim čekanjem, više nije san. Iz njega odlazi energija. Hajde da umrem? - Hajde! Zato je bolje da se napuste svoji snovi kada već biva jasno da čekanje postaje navika.

Željela bih pitam mnoge ljudi, a ponekad i sebe: zašto mislite da će vas čekati? Koliko vremena, koliko puta, čekati i čekati, odakle vam takvo uvjerenje, da ste vrijedni toga? Da vrijeme provedeno sa vama, za nekoga je toliko neprocenjivo da neće naći sa čim da popuni svoj stvarni život? Znate, čak i najveća ljubav može se završi, ako sve vrijeme obmanjujete čovjekova očekivanja. A šta tek reći o prijateljstvu, o poslu? 
 
Stoga, ne primoravajte ljude da čekaju. Prilično je neprijatno čuti odgovor: " Hvala, ne treba.". Međutim, osjećati unutrašnju prazninu, umjesto nade, takođe nije užitak ...
Autor: Jelena Šubina


​Prevod teksta:  econet.ru
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com

Нема коментара:

Постави коментар