Anđeli uvijek upozoravaju: Ne trujte sebe uvredama!

 

– Neću oprostiti, – rekla je ona. – Pamtit ću.
– Oprosti – zamolio ju je anđeo. – Oprosti, tako će ti biti lakše.

– Nikad – uporno je stiskala usne. – To se ne može oprostiti. Nikad.
– Hoćeš li se svetiti? – zabrinuto je upitao on.

.- Ne, neću se svetiti. Uzdići ću se iznad toga.
– Žudiš li za surovom kaznom?

– Ne znam, kakva bi kazna bila dovoljna.

– Svatko mora da plati za svoje odluke. Prije ili kasnije, svi… – tiho je rekao anđeo. – To je neizbježno.

– Da, znam.
– Onda oprosti! Skini teret sa sebe. Sada si daleko od onih koji su te uvrijedili.
– Ne. Ne mogu. Ne želim. Za njih nema oproštaja.
– Dobro, to je tvoja stvar – uzdahnu anđeo. – Gdje namjeravaš čuvati svoju uvredu?
– Ovdje i ovdje – dotakala je srce i glavu.

– Molim te budi oprezna – zamolio ju je anđeo. – Otrov uvrede je vrlo opasan. On može stvoriti kamen i povući te na dno, i može ti podariti plamen bijesa koji spaljuje sve živo.

– To je kamen sjećanja i zahvalna sam Bijesu – prekinula ga je ona. – Oni su na mojoj strani.

I uvreda se naselila tamo gdje je i rekla – u glavu i srce.
Bila je mlada i zdrava, gradila je svoj život, u njezinim venama je tekla vrela krv, a pluća su pohlepno udisala zrak slobode. Udala se, rodila djecu, stekla prijatelje. Ponekad se, naravno, ljutila na njih, ali je uglavnom opraštala. Ponekad se ljutila i svađala, tada su njoj opraštali. Bilo je svega u životu, a na svoju uvredu trudila se ne misliti.
Puno godina je prošlo, prije nego što je ponovo čula, tu mrsku riječ “oprosti”.
– Muž me je prevario. S djecom imam stalno trzavice. Novac me ne voli. Što da radim? – pitala je jednog starijeg psihologa.
On je pažljivo slušao, mnogo objašnjavao, iz nekog razloga stalno je tražio da priča o svom djetinjstvu. Ona se ljutila i prevodila razgovor u sadašnje vrijeme, ali on ju je ponovo vraćao u djetinjstvo. Činilo joj se da on lutao sporednim uličicama njezinog sjećanja, pokušava da rasvijetli, da izbaci na svjetlost tu davnu uvredu. Ona to nije željela, zato se suprostavljala. Ali on je ipak vidio, pedantan je to bio lik.
– Trebate se očistiti – sumirao je on. – Vaše uvrede su se razlile. Na njih su se nakupile kasnije uvrede, kao polipi na koralnom grebenu. Ovaj greben je postao prepreka na putu protoka životne energije. Zbog toga imate probleme u osobnom životu, a i financije nisu dobre. Na grebenu su oštre ivice, one povređuju vašu nježnu dušu. Unutar grebena naselile su se i uplele različite emocije, one truju vašu krv otpadima životne aktivnosti i tim privlače nove i nove doseljenike.
– Da, nešto slično osjećam – klimnula je žena glavom. – S vremena na vrijeme sam nervozna, ponekad me depresija guši, a ponekad jednostavno želim sve ubiti. Uredu, treba se čistiti. A kako?
– Oprostite tu prvu, najglavniju uvredu, – savjetovao je psiholog. – Neće biti temelja – i greben će se raspasti.
– Nema šanse! – uzviknula je žena. – To je pravedna ljutnja, jer je tako sve i bilo! Imam pravo biti uvrijeđena!
– Želiš li da budeš u pravu ili sretna? – pitao je psiholog. Ali žena nije odgovorila, samo je ustala i otišla, odnoseći sa sobom svoj koraljni greben.
Prošlo je još nekoliko godina. Žena je ponovo čekala prijem, ovoga puta kod liječnila. Liječnik je gledao snimke, listao analize, namrštio i ugrizao se za usnu.
– Doktore, zašto šutite? – nije se mogla suzdržati.
– Imate li rodbinu? – pitao je liječnik.
– Roditelji su mi umrli, suprug i ja smo razvedeni, imam djecu i unuke, također. Zašto vam treba moja rodbina?
– Vidite, imate tumor. Evo ovdje – doktor je pokazao na snimku lubanje, gdje ima tumor. – Sudeći po analizi, tumor nije dobar. To objašnjava i vaše stalne glavobolje, i nesanicu, i brzo zamaranje. Najgore je što tumor ima tendenciju brzog rasta. Povećava se, to je loše.
– I što sad, moram odmah na operaciju? – pitala je, zaleđena od strašnih predosjećaja.
– Ne, – doktor se namršti još više. – Evo vaših EKG snimaka iz prošle godine. Imate vrlo slabo srce. Čini se da je ono stegnuto sa svih strana i nije u stanju raditi punom snagom. Ono možda ne može izdržati operaciju. Zato, prvo treba zaliječiti srce, a potom …
Nije završio, a žena je shvatila da “potom” možda nikada neće doći. Ili srce neće izdržati, ili će tumor porasti.
– Usput, analiza krvi vam također nije dobra. Hemoglobin je nizak, leukociti visoki … Propisat ću vam lijekove – rekao je liječnik. – A vi morate pomoći sebi. Trebate dovesti organizam relativno u redu i u isto vrijeme moralno se pripremiti za operaciju.
– A kako?
– Pozitivne emocije, topli odnosi, komunikacija s rodbinom. Zaljubite se na kraju krajeva. Prelistajte album sa slikama, sjetite se sretnog djetinjstva.
Žena se samo suho osmjehnula.
– Pokušajte oprostiti svima, posebno roditeljima – neočekivano ju je doktor posavjetovao. – To je vrlo dobro za dušu. U mojoj praksi, bilo je slučajeva kada je praštanje stvaralo čuda.
– Stvarno? – ironično upita žena.
– Zamislite. U medicini, postoji mnogo pomoćnih instrumenata. Kvalitetna njega, kao što je briga …. Oproštaj također može biti lijek, pri tom je besplatan i bez recepta.
Oprostiti. Ili umrijeti. Oprostiti ili umrijeti? Umrijeti, ali ne i oprostiti? Kada je izbor pitanje života i smrti, potrebno je samo odlučiti na koju stranu gledati.
Glavobolja. Bol srca. “Gdje ćeš čuvati svoju uvredu?”. “Ovdje i ovdje.” Sada je tamo bolno. Možda je uvreda suviše narastala, i poželjela je još više. Palo joj je na pamet da izbaci svoju domaćicu, da zavlada cijelim tijelom. Glupa uvreda nije shvatila da tijelo neće izdržati, umrijet će.
Sjetila se svojih glavnih počinitelja uvrede – tih iz djetinjstva. Oca i majke, koji su cijelo vrijeme ili radili, ili se svađali. Nisu je voljeli tako kako je ona željela. Ništa nije pomagalo: ni petice, ni pohvale, niti ispunjenje njihovih zahtjeva ni protest i bunt. Potom su se oni razveli, i svatko je osnovao novu obitelj, u kojoj nije bilo mjesta za nju. Sa šesnaest godina su je poslali u tehničku školu, u drugi grad, uručivši joj kartu, kufer sa stvarima, i tri tisuće rubalja za početak, to je sve – od tog trenutka je postala neovisna i odlučila je: “Neću oprostiti”. Nosila je ovu uvredu u sebi cijeli život, zaklela se, da će uvreda s njom i umrijeti, a čini se da se to i događa.
Ima djecu, unuke, ima i udovca Sergeja Stepanoviča s posla, koji se pokušavao nevješto brinuti o njoj, a i nije željela umrijeti. Pa, to je istina – rano je za umiranje! ” Trebam oprostiti – ​​odlučila je ona. – Barem pokušati. “
– Roditelji, opraštam vam za sve, – rekla je nesigurno. Riječi su zvučale patetično i neuvjerljivo. Zatim je uzela papir i olovku i napisala: Uvaženi roditelji! Dragi roditelji! Nisam više ljuta. Opraštam vam sve.
U ustima joj je bila gorčina, srce joj se steglo, a glava zaboljela još više. Ali ona stisnu čvršće ruku i direktno je jedno iza drugog pisala : “Ja vam opraštam. Ja vam opraštam.” Nikakvog olakšanja nije bilo, samo je porasla uznemirenost.
– Ne tako – šapnuo je anđeo. – Rijeka uvijek teče u jednom pravcu. Oni su stariji, ti si mlađa. Oni su bili prvi, ti si potom. Nisi ti njih rodila, već oni tebe. Oni su ti dali mogućnost da se pojaviš na ovom svijetu. Budi im zahvalna za to!
– Zahvalna sam – reče žena. – I stvarno im želim oprostiti.
– Djeca nemaju pravo suditi svojim roditeljima. Roditeljima ne praštamo. Od njih se traži oproštaj.
– Za što? – pitala je ona. – Jesam li im ja nešto loše učinila?
– Ti si sebi učinila nešto loše. Zašto si ostavila u sebi tu uvredu? Zašto te boli glava? Kakav kamen nosiš u grudima? Što truje tvoju krv? Zašto tvoj život ne teče obilnom rijekom, već struji slabim potocima? Želiš li biti u pravu ili zdrava?
– Je li to sve zbog ljutnje na roditelje? To me je ljutnja, pretpostavljam, tako razrušila?
– Upozorio sam te – podsjetio je anđeo. – Anđeli uvijek upozoravaju: ne gomilajte, ne nosite, ne trujte sebe uvredama. One trule, smrde i truju sve živo okolo. Mi upozoravamo! Ako čovjek bira u korist uvreda, nemamo se pravo miješati. A ako u korist opraštanja – moramo mu pomoći.
– Mogu li slomiti taj koraljni greben? Ili je već kasno?
– Nikada nije kasno pokušati, – rekao je meko anđeo.
– Ali, oni su već odavno umrli! Sada nemam  koga da molim za oproštaj, i kako to može izgledati?
– Ti moli. Oni će čuti. A možda i neće čuti. Uostalom, ti to ne radiš zbog njih, nego zbog sebe.
– Dragi roditelji, – počela je ona. – Oprostite, molim vas, ako nešto nije bilo dobro … i uopće za sve oprostite.
Neko vrijeme je govorila, onda je zašutjela i oslušnula sebe. Nema čuda – srce boli, glava boli, nema ni posebnih osjećaja, sve je kao i uvijek.
– Ja sama sebi ne vjerujem – priznala je ona. – Toliko godina je prošlo …
– Probaj drugačije – savjetovao je anđeo. – Postani ponovo dijete.
– Kako?
– Klekni na koljena i obrati se njima kao u djetinjstvu: mama, tata.
Žena je oklijevala malo, i spustila se na koljena. Skupila je dlanove ruka, pogledala na vrh i rekla: “Mama. Tata.” A zatim još jednom: “Mama, tata…”. Oči su joj se širom otvorile i počele da se pune  suzama. “Mama, tata… to sam ja, vaša kći… oprostite mi… oprostite mi.” Njezine grudi su se tresle od jecanja, zatim su suze potekle potocima. A ona je ponavljala i ponavljala: “Oprostite mi. Molim vas, oprostite mi. Nisam imala pravo da vam sudim. Mama, tata… “
Prošlo je ne malo vremena prije nego što su potoci suza presušili. Iscrpljena, sjela je na pod, naslonivši se na kauč.

– Kako si? – pitao je anđeo.
– Ne znam. Ne razumijem. Čini mi se da sam prazna – rekla je ona.
– Ponavljaj ovo svakodnevno četrdeset dana – rekao je anđeo. – Kao kuru liječenja. Kako kemoterapiju. Ili, ako želiš, umjesto kemoterapije.
– Da. Da. Četrdeset dana. Hoću.
U grudima joj je nešto pulsiralo, peckalo i prekrivalo toplim talasima. Možda su to odlomci grebena. Po prvi put nakon dugo vremena, bila je dobro, nije bilo ničeg, nije je boljela glava.

Autor: Irina Konstantinova Seminova – Bajke Eljfike
Izvor:http://www.elfikarussian.ru/ya-ne-proshhu-skazka-ot-ehlfiki/
Beba Mur

Preuzeto sa http://alternativainformacije.com/