Neizražene emocije neće nikada umrijeti. One su zakopane žive i dolazit će nam kasnije u život u ružnijoj formi.” (Sigmund Freud)
Živimo često nedovoljno svjesni našeg emocionalnog tereta koji nosimo. Odlazimo na posao, brinemo se o djeci, kuhamo ručak, sve se odvija svojim relativno prirodnim tokom. Onda se jedno jutro probudimo i shvatimo da već mjesec dana imamo problema s bolom u leđima, ili da nam je ovo već treći put u mjesec dana da smo prehlađeni, ili da imamo konstantne glavobolje, bolove u stomaku itd. Lista se može nastaviti.
Možda je vrijeme da obratimo pažnju na sebe? Možda je vrijeme da se zapitamo što osjećamo i zašto nas boli određeni dio tijela?
Nema sumnje, emocionalni teret je nešto što svi mi imamo u određenom periodu života. Neki od nas nauče da se nose s njim i da ne vuku dodatni prtljag, a nažalost neki od nas vuku cijeli život sve do momenta kada nas bol opomene da je potrebno da stanemo.
Što je ono što imaš da kažeš drugima, sebi? I još važnije zašto se opireš? Mnogo puta, samo opiranje je ono što nam crpi energiju, mnogo više nego suočavanje s bolnim emocijama.
Ne kaže se uzalud ’’Iščekivanje smrti je gore nego sama smrt.’’ Ipak, otpor je dio naše prirode i predstavlja svojevrsni štit od izrazito nepovoljnih i negativnih iskustava. Ali, negativna iskustva često bivaju u čistilištu i nikako da prijeđu na ’’drugu’’ stranu i integriraju se u nas.
Psihologija je nauka o duši. Dakle, bavimo se onim kako se osjećamo, ali i sami primjećujemo kada se osjećamo na jedan način da se i naše tijelo mijenja.
Duša i tijelo predstavljaju dvije neodvojive cjeline. Sve ono što se događa u našem psihičkom životu preslikava se kao u ogledalu na naše tijelo i naše organe. Ako mnogo ’’lupate’’ glavu oko nečega, previše razmišljate, a nikako da nađete rješenje, možda ćete imati glavobolje, ili ako želite nešto kazati, a ne uspijevate i frustrirani ste povodom toga, zar mislite da vas problemi s vašom kožom ne opominju na to? Ili vas boli stomak, kada ne možemo da prihvatimo neke aspekte sebe ili posljedice nečijih djela? Možda se osjećamo nezaštićeni, bez dovoljno podrške i često imamo problem s leđima?
Mislili ste da možete ugušiti svoj emocionalni život i odlučili ste se da ćete od sada više ići razumom, ali onda ste odjednom dobili aritmije?
Svaki dio našeg tijela i organ ’’uhvatit će’’ odgovarajući vibraciju koju šalje emocija i upamtiti je, da bi na kraju uslijed prolongiranosti i našeg nereagiranja na ono što se događa u našem duševnom životu, poslalo signal našem tijelu.
Bol u tijelu je signal da preispitate svoje emocije i psihički život. Bolest nas opominje da je krajnje vrijeme da obratimo pažnju na sebe i zapitamo se zašto smo se razboljeli, što nam određeni organ poručuje, na što da obratimo pažnju.
Vrlo često smo za bolesti koje imamo sami odgovorni, viđenjem svijeta, drugih i nas samih na jedan nefunkcionalan i često samosabotirajući način.
Isto tako, bolest često predstavlja jednu vrstu obrambenog mehanizma.
Lakše nam je da se bavimo problemima sa stomkom, nego da razmišljamo o svojoj agresivnosti ili seksualnosti. S druge strane, za našu okolinu je često prihvatljivije da smo fizički nego ’’psihički’’ bolesni.
Razmislimo samo koliko je društveno prihvatljivije reći: ’’Idem kod doktora opće prakse’’ nego ’’Idem kod psihologa?’’ Međutim, postavite pitanje sebi: Koga više volite: Sebe ili okolinu? Da li je ono što nam okolina nameće kao standard i standard koji je za nas najbolji?
Prilikom doživljavanja svake emocije u našem tijelu se događaju određene promjene koje utječu na opće stanje tijela kao i na pojedine organe. Oslobađaju se određene kemijske supstance u tijelu koje ostvaruju svoj utjecaj, odnosno, svaka emocija ima svoju supstancu koja dalje ostvaruje i vrši određenu funkciju u našem tijelu.
Npr. osjećaji radosti, sreće, ekstaze, uživanja, doprinose oslobađanju endorfina, koji utječe na poboljšanje imunog sistema, vrši supresiju bola u tijelu, opušta mišiće, podiže raspoloženje i uopće poboljšava stanje našeg organizma. S druge strane, u stanju stresa luči se kortizol, kao i adrenalin koji naše tijelo ubacuje u stanje bori se ili bježi, odnosno, priprema nas za potencijalnu opasnost ili prijetnju, što se može manifestirati tahikardijama, ubrzanim disanjem, pojačanim znojenjem i sl.
S druge strane, adrenalin je visoko adiktivan hormon, naše tijelo se navikava na njega i zahteva više nivo stimulacije i energije, pa osobe koje su često odrastale u nepovoljnim životnim uvjetima, koje su imale problematične roditelje, doživjele zlostavljanje u djetinjstvu, često same kreiraju krizne situacije kako bi stimulirali njegovo lučenje.
Istraživanja pokazuju da čak i zrak koji izdišemo kada smo pod stresom, sadrži više toksina nego kada smo u stanju emocionalne ravnoteže. Suze, također, imaju drugačiji kemijski sastav kada plačemo jer smo nadraženi prašinom ili dok sjeckamo luk i kada smo tužni, očajni, depresivni.
Dakle, evidentno je da ono što se događa na našem psihičkom planu u velikoj mjeri ostavlja trag na čitavom našem tjelesnom funkcioniranju.
Zašto onda negirati svoje bolesti? Prihvatimo ih da bismo se suočili sa sobom i dali sebi novu šansu za osobni rast i razvoj.
Izrazimo ono što osjećamo, kažimo ono što želimo i što je najvažnije-dozvolimo sebi da osjećamo i stanemo iza onoga što zaista i jesmo.
Izvor: AlternativaInformacije.com / Motivacione price
Živimo često nedovoljno svjesni našeg emocionalnog tereta koji nosimo. Odlazimo na posao, brinemo se o djeci, kuhamo ručak, sve se odvija svojim relativno prirodnim tokom. Onda se jedno jutro probudimo i shvatimo da već mjesec dana imamo problema s bolom u leđima, ili da nam je ovo već treći put u mjesec dana da smo prehlađeni, ili da imamo konstantne glavobolje, bolove u stomaku itd. Lista se može nastaviti.
Možda je vrijeme da obratimo pažnju na sebe? Možda je vrijeme da se zapitamo što osjećamo i zašto nas boli određeni dio tijela?
Nema sumnje, emocionalni teret je nešto što svi mi imamo u određenom periodu života. Neki od nas nauče da se nose s njim i da ne vuku dodatni prtljag, a nažalost neki od nas vuku cijeli život sve do momenta kada nas bol opomene da je potrebno da stanemo.
Što je ono što imaš da kažeš drugima, sebi? I još važnije zašto se opireš? Mnogo puta, samo opiranje je ono što nam crpi energiju, mnogo više nego suočavanje s bolnim emocijama.
Ne kaže se uzalud ’’Iščekivanje smrti je gore nego sama smrt.’’ Ipak, otpor je dio naše prirode i predstavlja svojevrsni štit od izrazito nepovoljnih i negativnih iskustava. Ali, negativna iskustva često bivaju u čistilištu i nikako da prijeđu na ’’drugu’’ stranu i integriraju se u nas.
Psihologija je nauka o duši. Dakle, bavimo se onim kako se osjećamo, ali i sami primjećujemo kada se osjećamo na jedan način da se i naše tijelo mijenja.
Duša i tijelo predstavljaju dvije neodvojive cjeline. Sve ono što se događa u našem psihičkom životu preslikava se kao u ogledalu na naše tijelo i naše organe. Ako mnogo ’’lupate’’ glavu oko nečega, previše razmišljate, a nikako da nađete rješenje, možda ćete imati glavobolje, ili ako želite nešto kazati, a ne uspijevate i frustrirani ste povodom toga, zar mislite da vas problemi s vašom kožom ne opominju na to? Ili vas boli stomak, kada ne možemo da prihvatimo neke aspekte sebe ili posljedice nečijih djela? Možda se osjećamo nezaštićeni, bez dovoljno podrške i često imamo problem s leđima?
Mislili ste da možete ugušiti svoj emocionalni život i odlučili ste se da ćete od sada više ići razumom, ali onda ste odjednom dobili aritmije?
Svaki dio našeg tijela i organ ’’uhvatit će’’ odgovarajući vibraciju koju šalje emocija i upamtiti je, da bi na kraju uslijed prolongiranosti i našeg nereagiranja na ono što se događa u našem duševnom životu, poslalo signal našem tijelu.
Bol u tijelu je signal da preispitate svoje emocije i psihički život. Bolest nas opominje da je krajnje vrijeme da obratimo pažnju na sebe i zapitamo se zašto smo se razboljeli, što nam određeni organ poručuje, na što da obratimo pažnju.
Vrlo često smo za bolesti koje imamo sami odgovorni, viđenjem svijeta, drugih i nas samih na jedan nefunkcionalan i često samosabotirajući način.
Isto tako, bolest često predstavlja jednu vrstu obrambenog mehanizma.
Lakše nam je da se bavimo problemima sa stomkom, nego da razmišljamo o svojoj agresivnosti ili seksualnosti. S druge strane, za našu okolinu je često prihvatljivije da smo fizički nego ’’psihički’’ bolesni.
Razmislimo samo koliko je društveno prihvatljivije reći: ’’Idem kod doktora opće prakse’’ nego ’’Idem kod psihologa?’’ Međutim, postavite pitanje sebi: Koga više volite: Sebe ili okolinu? Da li je ono što nam okolina nameće kao standard i standard koji je za nas najbolji?
Prilikom doživljavanja svake emocije u našem tijelu se događaju određene promjene koje utječu na opće stanje tijela kao i na pojedine organe. Oslobađaju se određene kemijske supstance u tijelu koje ostvaruju svoj utjecaj, odnosno, svaka emocija ima svoju supstancu koja dalje ostvaruje i vrši određenu funkciju u našem tijelu.
Npr. osjećaji radosti, sreće, ekstaze, uživanja, doprinose oslobađanju endorfina, koji utječe na poboljšanje imunog sistema, vrši supresiju bola u tijelu, opušta mišiće, podiže raspoloženje i uopće poboljšava stanje našeg organizma. S druge strane, u stanju stresa luči se kortizol, kao i adrenalin koji naše tijelo ubacuje u stanje bori se ili bježi, odnosno, priprema nas za potencijalnu opasnost ili prijetnju, što se može manifestirati tahikardijama, ubrzanim disanjem, pojačanim znojenjem i sl.
S druge strane, adrenalin je visoko adiktivan hormon, naše tijelo se navikava na njega i zahteva više nivo stimulacije i energije, pa osobe koje su često odrastale u nepovoljnim životnim uvjetima, koje su imale problematične roditelje, doživjele zlostavljanje u djetinjstvu, često same kreiraju krizne situacije kako bi stimulirali njegovo lučenje.
Istraživanja pokazuju da čak i zrak koji izdišemo kada smo pod stresom, sadrži više toksina nego kada smo u stanju emocionalne ravnoteže. Suze, također, imaju drugačiji kemijski sastav kada plačemo jer smo nadraženi prašinom ili dok sjeckamo luk i kada smo tužni, očajni, depresivni.
Dakle, evidentno je da ono što se događa na našem psihičkom planu u velikoj mjeri ostavlja trag na čitavom našem tjelesnom funkcioniranju.
Zašto onda negirati svoje bolesti? Prihvatimo ih da bismo se suočili sa sobom i dali sebi novu šansu za osobni rast i razvoj.
Izrazimo ono što osjećamo, kažimo ono što želimo i što je najvažnije-dozvolimo sebi da osjećamo i stanemo iza onoga što zaista i jesmo.
Izvor: AlternativaInformacije.com / Motivacione price
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.