Sedam znakova da ste sreli "svog čovjeka"

  
Na nivou instinkta "svog čovjeka" prepoznajemo ne u sekundu, već u djeliću sekunde. 

U stara vremena, ljudi nijesu imali vremena da postavljaju pitanja novom čovjeku, upoznaju njegove sklonosti i navike, čak ni da ga omirišu, nije im uvijek uspijevalo. I "uređaj za prepoznavanje" se uključivao momentalno; program svoj-tuđi pomogao im je da prežive. 

​Taj misteriozni uređaj za prepoznavanje "svojih" i danas radi. A potom razmišljanja i sumnje ovladaju nama. Mi u savremenom svijetu ne vjerujemo previše osjećanjima. Uzalud, što na nivou osjećanja možemo da odredimo svoje - čak i po fotografijama.
Znaci "svog čovjeka" su jednostavni 
Prvi osjećaj to je prepoznavanje. Doslovno srećemo nekoga sa kim smo nekada bili veoma bliski. Poznat nam je taj lik! Nije važno da li je lijep ili ne baš - slično kao kako smo prepoznavali roditelja u djetinjstvu u masi ljudi. I on nam se činio najlepšim, najboljim, jer je on naš!
Javlja se beskrajna radost. Rastu osjećanja, emocionalni odgovor. Drago nam je što smo se sreli! Osjećamo se kao da je naš voz stigao u nepoznat grad - a na peronu nas sreće naš bliski čovjek. A mi se neshvatljivo osmjehujemo od radosti, gledajući ga kroz mutno staklo vagona. To je on! On nas čeka!
Nestaju zabrinutost i napetost. Svi problemi ne izgledaju toliko važni kada smo blizu "svog čovjeka". Naše snaga raste, energija dolazi, osjećamo da nevolja nije problem, da ćemo uspjeti da se nosimo sa životom. Dobijamo moćnu podršku od same činjenice prisustva "svog čovjeka" u životu. Dovoljno je samo da se sjetimo njega.
Da, i ne treba ga se sjećati - mi ne zaboravimo ni na trenutak "svog čovjeka". Kao što ne zaboravljamo na svoje dijete ili majku u djetinjstvu - "naši ljudi" jednostavno žive u našoj svijesti. Ne treba se truditi da ih se sjetimo - oni su tu, unutar nas!
Sa "svojim čovjekom" čak i ćuteći se razumijemo. Mislimo o jednom te istom. Iste šale nas zasmijavaju. Koristimo iste riječi markere. Ista muzika nas privlači, isti umjetnici; naš stav prema određenim događajima je isti. I nemamo razloge za sporove, dokaze, mučne dijaloge - sve je i tako jasno. 

 

Svađe mogu postojati - a kako bez njih? Jer, sa najbližima se najčešće svađamo. Ali tokom svađe, doživljavamo takvo strašno stanje, kao da smo se svađali sami sa sobom ili sa majkom u djetinjstvu. Jednostavno kao da smo slomljeni, spremni smo na sve samo da se pomirimo što prije - ista osjećanja doživljava i "naš čovjek".
Ne pokušavamo da budemo bolji nego što jesmo. Da se naprežemo se i nosimo masku. Sa " svojim čovjekom" smo onakvi kakvi smo. Ne osjećamo strah da ćemo izgledati nelijepi, nepametni - nas prihvata i mi prihvatamo njega. I nema smisla da se pretvaramo ili krijemo nešto ...

Naći "svog čovjeka" je velika sreća. Taj susret nam daje dodatnu snagu i zaštitu. Jedan konj može vući tri tone, a dva konja - petnaest tona, to je takav paradoks. 
"Svoj čovjek" to nije samo ljubav. To može biti i prijateljstvo. Takvu vezu treba čuvati i paziti. "Svog čovjeka" može sresti svako - ali često racionalnost i mišljenje okruženja sprečavaju nas da vjerujemo osjećanjima. A njima treba vjerovati!
Anna Kirjanova
​
Prevod teksta: http://www.transurfing-real.ru/2018/10/blog-post_114.html
Prevod: Beba Muratović - Bebamur.com
​