Priča: "Ružni mačak"

Većina nas teži da je bogatiji, uspješniji, jači i ljepši.

A ja ću uvijek težiti ka jednom - da volim, kao Ružni ...

 Svaki stanar naše zgrade ga je znao, jer je ružni bio naš mjesni mačak.
Na ovom svijetu Ružni je volio tri stvari, a to su: borba za opstanak, da pojede "šta god stigne" i ljubav. Kombinacija ove tri stvari plus preživljavanje bez doma po našem dvorištu ostavili su na tijelu Ružnog neizbrisive tragove.

Za početak, Ružni je imao samo jedno oko. Sa te iste strane, nije imao uvo, a lijeva noga koja je nekada bila slomljena je srasla pod nekim nevjerovatnim uglom, da se imao utisak da mačak sve vrijeme namjerava da se zaokrene. Rep nije imao. Ostao je samo mali patrljak sa pramičkom na kraju. Da nije bilo mnogo ožiljaka koji su prekrivali glavu i ramena ružnog mačka, mogao bi se nazvati - tamno sivi prugasti mačak.
Kod svih, koji su ga barem jednom vidjeli, bila je jedna te ista reakcija: "Kako je ružan". Svoj djeci kategorično je zabranjeno da ga dodiruju. Odrasli su bacali kamenje na njega po dvorištu, da bi ga otjerali što dalje i lupali mu vratima ispred nosa, da ne bi mogao da uđe u stan. Naša čistačica ga je polivala sa šmrkom, kada bi pokušavao da joj priđe.
Iznenađujuće, ali Ružni je uvijek ispoljavao jedne te iste reakcije. Ako je polivan šmrkom - pokorno bi trpio, dok mučitelju ne dosadi ta zabava. Ako je neko bacao nešto na njega - on bi tresao nogama, kao da traži oproštaj. Kada bi vidio djecu, strmoglavo bi trčao prema njima, protrljao šapama glavu i glasno preo, tražeći nježnost. Ako bi ga neko ipak uzeo u naručje, on bi odmah počeo da mu liže kraj bluze, dugme ili nešto drugo, šta je mogao da dohvati.
Ali jednom Ružni je naletio na komšijskog psa. Sa prozora sam čula lavež psa, njegove vapaje za pomoć i naredbu "lice!" vlasnika psa, odmah sam potrčala u pomoć. Kada sam došla do njega, Ružni je bio sav izujedan, sav u krvi i skoro mrtav. Ležao je sklupčan. Njegova leđa, noge, zadnji dio tijela potpuno su izgubili svoj prvobitni oblik. Njegov život se bližio kraju. Suze su tekle niz njegovo lice.  

Dok sam ga trčeći nosila kući, on je krkljao.
Najviše sam se plašila da ga ne povrijedim još više. U tom trenutku on je pokušavao da poliže moje uvo ...
Zaustavila sam se, gušeći se od suza, zagrlila sam ga. Mačak je glavom dodirnuo moje dlanove, njegovo zlatno oko pogledalo je u mom pravcu, i ja sam čula ... predenje!! Čak doživljavajući tako strašan bol, mačak je tražio samo jedno - kap ljubavi! Možda kap samilosti ... I u tom trenutku sam pomislila da imam posla sa bićem koje ima najviše ljubavi od svih kojih sam sretala u svom životu. Sa najviše ljubavi i unutra - naj -najlepšim bićem. On je samo pogledao u mene, uvjeren da ću moći da ublažim njegov bol.
Ružni mi je umro na rukama prije nego što sam uspjela da dođem do kuće, dugo sam potom sjedela na ulazu, držeći još uvijek toplo tijelo u svom krilu.
                                                 

                                                 * * *

Kasnije sam mnogo razmišljala o tome kako je jedan nesrećni invalid mogao da promijeni moju predstavu o tome šta je istinska čistota duha, vjerna i beskonačna ljubav. Što je u stvari i bilo. Ružni mi je saopštio o saosjećanju više nego hiljadu knjiga, predavanja i razgovora. Uvijek ću mu biti zahvalna. On je imao unakaženo tijelo, a kod mene je bila izgrebana duša. Za mene je došlo vrijeme da naučim da volim istinski i duboko. Da dajem ljubav bližnjem svom, bez ostatka.

Većina nas teži da je bogatiji, uspješniji, jači i ljepši.

A ja ću uvijek težiti ka jednom - da volim, kao Ružni ...


Izvor: http://www.indigo-papa.ru/node/117

Prevod: Beba Muratović - bebamur.com

P.S. Naknadno sam otkrila da se ova istinita priča desila u Americi 70-ih godina, prenijela ju je Wendy Taylor, autor je nepoznat. Evo link originala na engleskom i ruski prevod u lijevom gornjem uglu... http://www.citycat.ru/cats/stories/wendy/index.html.en

Mnogi psiholozi u Rusiji ovu priču koriste u terapiji, kao i ovaj psiholog sa čijeg sam sajta preuzela priču.