Mi potcjenjujemo, koliko se sjedinjujemo sa onima sa kojima dijelimo postelju

Budićeš se sa osjećajem smrznutih leđa...

​To je užasan osjećaj zbunjenosti, kada dođu i kažu: "Nedavno sam se raskinula vezu. Patim i boli me. Uklonite ovu bol. Želim da je se oslobodim što je prije moguće! " 

U stvarnosti, niko se brzo ne oslobađa. Čak ni oni  sa životnom devizom: "rekao - uradio", čak ni oni koji su odlučili, kada su ih moralno udarili, da posle svega toga, nikad više...
 
Prvo, navika. Mi smo navikli da mislimo o čjoveku kao sastavnom dijelu našeg života.  

Nakon što čujemo novosti - odmah poželimo da ga nazovemo i podijelimo ih.
 
Kupujući namirnice razmišljamo šta da spremimo za večeru, a onda se sjetimo da ćemo večeravati sami. Nalazimo se na lijepom mjestu i okrećemo se, da bismo se susreli sa voljenim bliskim očima, ili se odmah hvatamo za telefon da pošaljemo foto poruku, a zatim pomislimo: "A zašto?"
 
Postoji mnoštvo toga. Zajednički prijatelji, omiljena muzika, filmovi, navika spavanja, okrenuta leđa put njega. To se ne može tek tako zaboraviti. To će se i dalje pojavljivati s vremena na vrijeme, i ti ćeš se buditi sa osjećajem smrznutih leđa i tužno tražiti: "Daj zagrij me!"
 
Postoji duboko ukorijenjeno sjećanje. Već sam živjela sa drugim i bila sam srećna, a u snu još uvijek zvala bivšeg muža. Drugi me je gladio po glavi, grlio, umotavao u ćebe, kada sam drhtala od hladnoće ili od stresa. Užas je u tome, da kada sam ga zvala drugim imenom, budila sam se.
 
Preplavljivao me je talas stida. Čekala sam da jednog jutra kaže: " Slušaj, ako ga toliko voliš, idi njemu!" Ali on to nije  rekao. Jednom je primijetio: "Počela si da spavaš mirnije!" Osvrnula sam se unazad i shvatila da stvarno odavno više ne plačem u snu. Ali je bilo potrebno vrijeme. Nekoliko mjeseci, kada su me iz dana u dan grijali i voljeli.
 
A prije toga je bilo dvije godine sporog umiranja braka, kada je postepeno do mene dolazilo, da je naš rastanak neminovan. Ovaj bol i sada me preplavi s vremena na vrijeme, ali sve ređe i slabije. Ja se bavim preispitivanjem, osmišljavam greške, uzimam sve najbolje iz odnosa. I što više nalazim dobroga, tim je manje tuge.
 
Drugo, postoji biohemija tijela. Mi potcjenjujemo, koliko se sjedinjujemo sa onima sa kojima dijelimo postelju. Miris i ukus tijela voljenog čovjeka, to je narkotik. Kada se navikneš na to, a onda izgubiš, počinju lomovi. Zbog toga, mnogi počinju da ih blokiraju alkoholom, slučajnim vezama. Samo da ne osjećaju tugu. 

Potrebno je vrijeme dok se organizam rekonstruiše na ćelijskom nivou. Zbog toga, mnogi nakon rastanka počinju aktivno da se bave fitnesom, mijenjaju šemu ishrane, preseljavaju se. To se može objasniti i jednostavnom željom za obnovom, ali duboko to je povezano sa tim da obnovu želi naš organizam.  Takođe, važna je i energetika čovjeka. Sa onima sa kojima smo dugo bili zajedno, formira se zajedničko energetsko tijelo. Što nas više tačaka sjedinjuje, tim nas više suptilnijih tijela drži zajedno.
 
Proces razdvajanja, identifikacija od "mi" na "ja" i "on" sličan je procesu umiranja. U početku se ruši "fizičko tijelo" , to je kad kupimo stvari, odlazimo iz prostora, koji je bio naše zajedničko prebivalište.

Onda odumre emocionalno, kad više ne drhtimo od samog pomena imena čovjeka, kada su isplakane sve suze već se ima i snage da se kaže prijateljima: "Naše porodice više nema."
Zatim se ruši polje zajedničkih navika i tako dalje. Koliko vremena će biti potrebno, zavisi od toga koliko je tijela bilo razrušeno do fizičkog razdvajanja. Ponekad poslednje što nas drži zajedno, to su samo zajednička djeca i mjesto stanovanja.

Kod onih koji su voljeli i vjerovali, koji su pravili planove i misaono sebe zamišljali u starosti sa tim čovjekom okruženi odraslom djecom i unučadi, brzog razdvajanja ne može biti.
​

I "klin klinom" ovde, nažalost, ne pomaže. Jer spajanja sa jednim neće poništi spajanje sa drugim. U život, ne možemo istovremeno biti u dva različita kreveta. Na suptilnom nivou to je moguće. U suprotnom, kako bismo istovremeno voljeli i osjećali svoju djecu, roditelje i prijatelje?

Svaki odnos treba proživjeti. Bol - odbolovati. Karmičkom terapijom možemo da olakšamo proces, ako se pronađu zaostale veze i ekološki uklone. Metod rada je individualan u zavisnosti od same veze.

U jednom slučaju je dovoljno raditi sa tijelom, u drugom - sa suptilnim tijelima, u trećem - sa mentalnim programima (to je neophodno, ako ste upali u "logičan koridor" - "Ne mogu da shvatim kako je mogao to da uradi, kada ...." ), u četvrtom slučaju, pomažu rituali. Ako se proces sprovedi pažljivo i ispravno, tada stvarno biva lakše. Ali, uprkos svega potrebno je vrijeme. Jedino na šta ne može niko da utiče to je vrijeme.

Autor: Jelena Šubina

Prevod teksta:  econet.ru 
Prevela: Beba Muratović - bebamur.com