недеља, 26. фебруар 2017.

ZAVEŠTANJE STEFANA NEMANJE: Ako ti niko živ ne može kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja baština, potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati

U čast svetom Simeonu Mirotočivom, jednom od najznačajnijih srpskih vladara, prenosimo najlepše reči i delove Zaveštanja velikog župana srrpskog Stefana Nemanje svom sinu svetom Savi, koje potiče iz pera našeg savremenog publiciste Mileta Medića. Iako nisu originale reči našeg velikog župana, zvuče izvorno nemanjićki, odišu patinom i nose vrlo važnu, lepu i značajnu poruku za ceo srpski rod.

zaveštanje stefana nemanje

Iz ovog obimnog dela, prenosimo vam najlepše rečenice i misli za koje bi se moglo slobodno reći da zvuče poput Nemanjinog istorijskog zapisa.

1. Zavještanje zemlje

Narod koji nema svoju zemlju ne može se nazvati narodom.

Narod čini zemlja, čedo moje milo.

Narod nije jato ptica ni stado koje se seli s juga na sjever i sa sjevera na jug, pa sleti na zemlju da se nazoblje zrnja ili se zaustavi samo da se napase i napije vode.

Ljudske horde koje se još uvijek tako kreću kroz prostranstva nisu narod. One postaju narod tek onda kada se zaustave i zaposjednu polja i šume, rijeke i jezera, mora i obale.

Zapiši, sine moj, zemlja, kao i žena, pripada onome ko u nju sjeme ostavlja, oplodi je i kome rađa. I zapiši, čedo moje ovako: zemlja se ne može, kao žena, oteti i ponijeti sa sobom na put. Ako hoćeš da zemlja ostane tvoja, moraš na njoj biti i ostati.


Narodi koji zađu u neku zemlju da je opljačkaju, popale i razruše nisu njeni gospodari. Mi smo davno ušli u ove zemlje da ih nastanimo, obradimo i zagospodarimo njima.

Čedo moje, stotine godina smo već tu, a još se u nama nije smirio lutalački nagon. Ima nas svuda. Kipi i preliva se ovaj narod i otiče na sve strane kao mlado vino.

2. Zavještanje krvi

I zapamti, čedo moje, krv i krv čini narod.
 

Krv je vječna.

Krv novorođenog djeteta stara je hiljade godina. Djetešce je mlado, a krv u njemu je ona stara krv koja je proticala u žilama njegovih predaka još prije hiljade godina.

Ljudi se rađaju pa nestaju, a krv ostaje. Ona se pretače iz jednoga u drugoga čovjeka.

Šta je onda čovjek nego mali sud u kome se vječna i sveta krv prenosi s pokoljenja na pokoljenje.

Zato krv ne pripada čovjeku nego narodu. I ne lije se nikad za jednoga nego za narod. I zato dođe vrijeme kad se ne pita ko si i kakav si, nego čije si krvi: ili srpske ili ugarske, ili grčke ili avarske. U to strašno vrijeme kad zamuknu svi jezici, krv progovori jezikom svih predaka. I ne pita se ko si i kakav si, nego čije si krvi sobom zaitio.

Ničiju krv ne prolivajte zato što je iz tuđega plemena ili naroda. Ali, čedo moje, ljuto branite krv svoju ibo u njoj jest krv predaka naših.


Nikome ne dajte da lije našu krv zato što je srpska.

Mirom na rat idite i ratom mir činite.

Ljubavlju na ljubav idite, ali krvlju krv srpsku branite.


3. Zavještanje grobova i kostiju


Grobovi, čedo moje, grobovi i kosti čine narod.

Oni koji ne znaju za svoje grobove i kosti nikada neće postati narod. Oni su sličniji vukovima i lisicama, koji ne znaju za svoja groblja.

A groblja su, čedo moje, tiha seoca u kojima još uvijek borave pod zemljom naši pokojnici. Grobovi su tihe postelje u kojima zauvijek spavaju, u miru neprobudnom, tijela naših predaka.

Narod ne čine samo oni živi na zemlji, što po njoj hode i tvore, nego i svi mrtvi, svaki na broju koji u njoj počiva. Jer bez onoga pod zemljom, čedo moje milo, onoga najneznatnijeg i bezimenog, ne bi bilo ovoga na zemlji, sada znatnog i imenitog.

Ako ti niko živ ne može kazati dokle dopire tvoja zemlja i tvoja baština, potraži kosti i grobove, i mrtvi će ti istinu kazati.

4. Zavještanje neba i zvijezda

Ali svaki čovjek nad svojom glavom ima svoje nebo, i svaki narod nad sobom ima svoje nebo. Tamo im je sve što im nije na zemlji.

Tamo im je, čedo moje, baš ono što na njivi ne raste, što se u kovačnici ne kuje, u šumi ne lista, u vatri ne gori, u snu ne sniva, jezikom ne izgovara, mišlju ne dosiže, mačem ne ubija, pričom ne priča.

Zaista, tamo im je sve što nije na zemlji. Tamo je sve to moguće. Ali, čedo moje, ne zna to svako i ne vide to svi.

Gore je, čedo moje, sve što ovdje nemamo. Gore je sve što čekamo.

I zapamti, čedo moje, da je čovjekovo tijelo na zemlji, a njegova duša vije se nebom. Tako i tijelo naroda boravi na zemlji, a duša naroda obitava na nebu.

Samo narod koji nema dušu nema ni svoga neba. Nebo nije prazno. Bezdan. Kome je nebo prazno, taj nema duše.

Zato ti kažem, čedo moje milo, nema naroda dok ne zadobije svoje carstvo na zemlji, CARSTVIE ZEMALjSKOE, i nema naroda ako ne zadobije svoje nebo i svoje carstvo nebesko, CARSTVIE NEBESKOE.

Narod uvijek živi između svojih grobova i nebesa svojih.

5. Zavještanje jezika

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?

Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.

Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.

Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bici na život i smrt

Jezik je čedo moje, tvrđi od svakog bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i naroda opet kad-tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu.


6. Zavještanje crkava


Čedo moje, kad sam naumio da gradim Studenicu, imao si samo osam ljeta. Pitao sam protomajstora koliko mu je potrebno ljeta da sagradi crkvu.

– Sedam – odgovorio je kratko.

– Mnogo je, protomajstore!

– Ako ti je gradim najmanje sedam ljeta, trajaće ti najmanje sedam vjekova.

– A za koliko je, protomajstore, ljudi mogu razrušiti?

– Ljudi za sedam dana, vrijeme za sedam vjekova, veliki župane. Ali ni poslije sedam dana, ni poslije sedam vjekova Studenica ti neće nestati jer ću je graditi tako da bude veličanstvena i prelijepa. Nagledao sam se, veliki župane, mnogo ljepših i veličanstvenijih ruševina nego što su građevine koje su tek završene.

Eto, čedo moje, gradite za danas, gradite za sutra, ali gradite i za vjekove. Kad se gradi za narod, onda to što se gradi mora biti trajno i jako kao sam narod.


7. Zavještanje države


Država i narod nisu isto.

Narod je stariji od države. On je stariji od svega.

Narod je trajniji od države. Postoji prije države i ostaje poslije nje.

Jedan narod može biti u više država, i jedna država može imati više naroda.

A sada, čuj me, čedo moje, dobro me čuj. Jedan narod, jedna država, to je moj naum bio i ostaje, i ja vam ga predajem u zavjet svima, od sada pa dovijeka.

Šta su velike države nego velike ribe koje su se nagutale malih.

Srbija je, čedo moje, bila premala država u ustima velike Vizantije. Uvijek je virila iz utrobe velikih država. Čim nas je koja od tih grabljivica ispustila ili smo se sami iskoprcali, odmah nas je druga zgrabila.

A najveća nam je nevolja bila što bi svako na svom brijegu i svako u svojoj dolini od svoga vlastelinstva hotio praviti svoje carstvo.

A ja sam, čedo moje, uz sve to odlučio da stvorim državu svih Srba, i stvorio sam je. Nisam stvorio ni kraljevstvo, ni carstvo. To vama ostavljam. Ima nas Srba dovoljno i za kraljevstvo i za carstvo. Ja sam stvorio veliku županiju pred kojom su se zaustavljala i uzmicala velika i mala carstva i kraljevstva.

Bliži se kraj, čedo moje, života mojega, a ja mogu objaviti najradosniju vijest: rađa se veliko čedo moje Srbija!


8. Zavještanje vlasti

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ništa nema…

U Srbiji je, čedo moje, bolje biti prosjak nego car.

Svuda je to tako. Umre car, dođe drugi, njega ubije treći, trećega svrgne četvrti, dok petoga ne svrgne šesti i tako ide redom dok je careva i carstva.

Čedo moje, šta je drugo naša istorija nego neprekidno postavljanje i svrgavanje vladara, bezbroj pokušaja da se uspostavi vlast i država.

Kad sam se rodio, imao sam sve, a dobio ime Nemanja, onaj koji ništa nema. Drugo mi je ime Stefan, onaj koji nosi vijenac, Stefanos, ovjenčani, a na moju glavu nije pao ni vijenac ni kruna. Sada sam Simeon monah, a od sveg imanja ostalo mi ovo oronulo tijelo, a od vlasti gola duša. Sad ovo tijelo predajem zemlji po kojoj je hodilo, a dušu svoju griješnu prepuštam tebi, čedo moje, da je molitvama svojim očistiš od grijehova pred sudijom nebeskim.


9. Zavještanje knjige i pisma



Narod koji nema svoje knjige i svoga pisma, svojih knjigopisaca i svojih knjigoljubaca ne može se nazvati narodom.

Izgovori, čedo moje, našu najveću riječ, izgovori SRB, pa mi reci koliko ti u ušima traje. Tren. 

Izgovorena riječ traje dok se izgovara, pa nestaje kao dah iz grudi koji ju je proizveo.

Samo napisana riječ ostaje.

Reci AZ, BUKI, VJEDI, GLAGOLJ, i sve će te riječi odletjeti kao ptice u jatu čim ih izgovoriš. A napiši ih na kamenu, drvetu, na koži jelenjoj ili na trošnome listu papirusa i uvijek ćeš ih naći tu gdje si ih ostavio.

Od nas će, čedo moje, ostati ono što bude zapisano u knjizi.

Sada pipamo po mraku prošlosti i tražimo u dalekoj istoriji nešto o nama Srbima i ne nalazimo nikakvog traga ni glasa o nama. Kao da nas nije bilo. A bili smo i tada. Jer da nismo bili tada, ne bi nas bilo ni sada. I mi Srbi smo Adamova djeca. Bilo nas je, ali nismo zapisani. Samo zapisani narodi ulaze u istoriju.

Čedo moje, ruka ti je vična i vješta peru i hartiji. Bog te je obdario i odredio da nas ti prvi čitko zapišeš u knjige. Zapiši nas u knjigu naroda na ovome svijetu da se zauvijek zna da smo bili, da jesmo i da će nas biti.

10. Zavještanje pjesme i svirke

I pjesma, čedo moje, pjesma i svirka čine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretneš stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve će ti se samo kazati. Odmah ćeš znati da li je Bugarin ili Grk, da li je došao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne možeš razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek ćeš razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao što ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne može pjevati tuđim glasom i tuđu pjesmu. Šta bi, čedo moje, bilo da slavuj zagrakće, a lastavica zapućpuriče? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikće, ćuk ćuče, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

11. Zavještanje imena srpskih


Čuvajte, čedo moje, srpska imena. I po njima se naš narod poznaje među drugim narodima. Imena naših otaca i matera, naše braće i sestara i naša rođena imena, Rastko sine, sveta su koliko i ova svetačka koja sada nosimo.

Sveštenici tuđi, i grčki i latinski, rado bi nam tuđinska imena ponadijevali. Rado bi nam zatrijeli svako ime srpsko i svako sjeme srpsko.

A šta bi bilo kad bi baš svi Srbi sebi sveta imena ponadijevali?
Bojim se da onda više ne bi bilo Srba. A vjera naša nije da uništi Srbe, Srbiju i sve što je srpsko, nego da ih ukrijepi. Prelijepa su srpska imena.

Uzmi čedo moje, bilo kakvo srpsko ime. Uzmi, evo, Dobrašina. Pa šta fali našemu Dobrašinu? Ima u tom imenu, u Dobrašinu, mnogo dobra i nešto više od dobra, jer da nije tako, bio bi prosto Dobro. Tako i naše ime Dobrilo, ne znači samo da je dobar nego i da druge dobri i prodobrava. Šta bi mi, čedo moje bez našeg Dobre i Dobraša, Dobrašina i Dobreše, Dobrice i Dobrihne, Dobrila i Dobromila, Dobrimira i Dobrinka, Dobriše i Dobrivoja, Dobroja i Dobroje, Dobrohvala i Dobroljuba, Dobromira i Dobronje, Dobroslava i Dobrote? Narod koji ima toliko dobrote u svojim imenima može biti samo Božiji narod. Imenima svojim oni čuvaju dobrotu, žude za njom i pronose je svijetom. Ne smijemo im oduzimati tu dobrotu, u dušu ih dirati. U imenima je duša narodna.

Ko bi nas branio da nemamo toliko Branislava. Ko bi od nas zlo odgonio da nam nije Zlogonje. Bilje ne bi se zvalo biljem da nije Biljane. Za blagost ne bismo znali da nije Blaža, Blagoja i Blaženke. Ko bi nam nježnost čuvao da nije Grube, Grubiše i Grubana. Mir nam ne bi imao ko ljubiti da nam nije Miroljuba i Miroslava. Najljepša pjesmarica mogla bi se ispjevati od naših imena, u nisku bi se kao biseri mogla ovako nizati naša imena! A šta mi činimo?

Zato dobro zapamti, čedo moje milo: nikada nećemo biti veći hristjani ako manje budemo Srbi.

Mnogi bi sa istoka i sa zapada da nas kroz hrišćanstvo posvoje i unište, a na nama je, čedo moje, da u hrišćanstvu opstanemo i svoji ostanemo. U tom je smisao naše vjere.

Naša vjera jeste hrišćanska, naše hrišćanstvo je pravoslavno, a naše pravoslavlje je srpsko. Tako je i tako će se zvati. To je moja vjera i moje VJERUJU.


Izvor Opanak.rs


Нема коментара:

Постави коментар