Hitno je. Kad je stiglo Hitno, otišao je mir. Otišla je ljudskost.

 

Danas mnogi ljudi rade u Hitnoj službi. Nisu doktori niti imaju doktorsku plaću. Ne spašavaju živote, već uništavaju svoj život i živote ljudi u svojoj okolini.

 

Rade 8 sati ako imaju sreće (jel danas uopće humano raditi posao osam sati dnevno?), mnogi rade i puno više sati, često i vikendom. Dostupni su 24h na dan.

 

Svoj posao nose kući. Kod kuće također rade u Hitnoj službi sa jednako štetnim posljedicama po sebe i svoju obitelj. Za rad kod kuće nisu plaćeni. Na poslu ako imaju prosječnu hrvatsku plaću su iznimno sretni. Neću reći da bi im za ono što, koliko i u kojim uvjetima rade i 5 takvih plaća bilo premalo. Svejedno, ne odustaju. Rade, jer vjeruju da je to jedini način. “Sretni” su da imaju posao.

 

Kad ste zadnji put (ili bolje rečeno da li ste ikad) čuli, samo polako, uzmi si vremena koliko ti treba i napravi mi ovaj posao. Odrijemaj ako treba, razmisli, bez pritiska, napravi to u svom ritmu. Ako trebaš pomoć, slobodno se javi. Znam da imaš puno posla. Kako bi bilo raditi na takvom poslu? Kako bi se osjećali? Kako bi vi komunicirali sa svojom okolinom na radnom mjestu da je to tako?

 

Do sad još nisam čuo da postoji takvo radno mjesto i to mi nije drago. Ono što često čujem je upravo suprotno. Nabavi mi pločice danas do podne (jer ako nećeš ti ima tko hoće). Hitno mi je. Istovari mi ovu robu odmah. Hitno mi je. Odgovori stranci na mail odmah (bez obzira što je još sto drugih poslova isto tako hitno i što si prije pet minuta dobio drugu uputu, po mogućnosti od drugog nadređenog koji se ne slaže najbolje s prvim). Hitno je. Nemoj ići na pauzu dok ovo ne završiš. Hitno je. Hajde završi još ovo pa idi onda kući (to ti neće biti plaćeno, niti ćeš dobiti slobodan dan,  a ako nećeš ti ima tko hoće). Hitno je. Javi mi se čim završiš s tim. Hitno je. Nazovi me. Hitno je.

 

Sve je danas postalo Hitno. Hitno je zamijenilo Bitno. Kad je stiglo Hitno, otišao je mir. Otišla je ljudskost, otišlo je poštovanje. Otišao je Život i stigla je mašina za Mljevenje. Hitno = stres i/ili trauma. Hitno = bolest. Hitno = narušeni međuljudski odnosi.

 

Hitna služba izlazi na teren kad je netko u životno ugrožavajućoj opasnosti i u tim trenucima to ima smisla. Ovako ispada da na svim poslovima svaki dan ljudi umiru po više puta dnevno. Spašavanje ljudskih života je izuzetno plemenito. Uništavanje vlastitog za nečiji novčanik… naivno. Nažalost, ova kolektivna bajka nije preispitana. Što ako nije hitno? Što ako usporim i dam si vremena? Što će se dogoditi? S čim se moram suočiti?

 

Ako ti je Hitno standard u koji si se uklopio onda si nisi dao vremena četri odlomka prije i osjetio kako bi bilo živjeti ako baš ništa nije hitno. Ako ti se to nije dalo odvoji sad vremena i osjeti kako je živjeti u svijetu gdje je sve Hitno i gdje nema vremena, gdje sve mora biti jučer. Sad mi reci da ti to nije stresno? A onda možeš potražiti 150 razloga zašto je to tako i zašto to treba baš tako biti. To se zove samozavaravanje. I to te odvaja od tebe samog. To te odvaja od Bitnog. To onda zoveš Životom? Preživljavanje je možda primjereniji izraz.

 

Ovaj standard nije samo poslovni već je i kulturološki. Hitno je u dućanu. Ako trebaš čekati dulje od minute na blagajni već si živčan jer “nema vremena”, ima toliko Hitnih stvari koje treba obaviti. Ista stvar je i u birtiji, ako konobara nema dulje od minute. Hitno je i kod kuće. S obitelji, partnerom, djecom. Požuri. Kad ćeš više? Koliko puta ti trebam ponavljati? Što se ne javljaš na poruke odmah? Hoćeš se pokrenuti? Kad si zadnji put čuo polako i strpljivo, imaš vremena (i to mislio), ili kad si zadnji put to i sam izgovorio. Svom roditelju, djetetu, partneru? Kakav bi svijet bio u kojem je Hitno ono što je stvarno hitno? Svijet u kojem bi se Život sastojao od Bitnih stvari, a ne Hitnih?

 

–Dane Cvijanović / sajt / Preuzeto sa: alternativainformacije.com

by OazaZnanja