Samopoštovanje u odnosima

Samopoštovanje je krhki pojam. Mnogi smatraju da ga imaju, ali zapravo ga rijetki posjeduju. Prije svega, vrlo je važno imati razvijeno samopoštovanje ukoliko se krećemo kroz odnose. S obzirom da to svi činimo, za početak je potrebno procijeniti u kolikoj mjeri imamo samopoštovanja.

Koliko istinski volimo sebe? Kakvima se predstavljamo spolja?
Ovo su dva oprečna pitanja iz razloga što je česti slučaj da spolja odajemo puno ljepšu i bajkovitiju sliku od one koja se nalazi u nama samima. Upravo odgovori na ova pitanja, ako već nismo dobili pravi odgovor na pitanje koliko se uistinu volimo, pokazuju koliko uistinu cijenimo i volimo sebe.

Kako znati kakvu sliku o sebi gajimo iznutra? Vrlo jednostavno. Dovoljno je da razmotrimo svoju unutrašnju komunikaciju sami sa sobom. To znači da razmotrimo emocije, misli i djela kojima se ophodimo prema sebi i svom tijelu. Ako su ta tri činioca našeg razmatranja negativna, očigledno je da je i naša slika o nama samima negativna i obrnuto. U suprotnom, spolja se možemo prikazivati u sasvim drugačijem svijetlu. Možemo odavati sliku osobe koja je stabilna, puna samopouzdanja i čini u životu sve što treba činiti. Iako to nema ni malo veze s onim što se nalazi u nama, osim što ostavljamo lažnu sliku prema spolja najgore od svega je što zavaravamo sami sebe.

Upravo zbog nedostatka samopoštovanja mnogi odnosi gube na svom kvalitetu. Ako jednom ili oba partnera nedostaje samopoštovanja, njihov odnos ne može imati kvalitet emocionalne zrelosti te zbog toga u takvom odnosu ne postoji ljubav koja obilježava odraslog čovjeka.

Zašto je pitanje samopoštovanja toliko presudno u odnosima? Zato što ako partner/i nemaju razvijeno samopoštovanje u dovoljnoj mjeri, oni će biti skloni prevelikom kritikovanju sebe, neće slušati svoje potrebe pa samim tim neće niti poklanjati pažnju svojim emocijama. Ako se jedan ili oba partnera tako ponašaju prema sebi, identičan odnos će imati i jedan prema drugome. Svaka akcija usmjerena prema sebi odražava oblik ponašanja prema drugim osobama.

Realnost koja se događa u odnosima kad jednom od partnera opadne nivo samopoštovanja jeste lično ulaženje drugog partnera u ono što se ovom događa. Na taj način drugi partner zajedno sa ovim pati te izigrava privatnog terapeuta. Adekvatnije ponašanje bi bilo da se partner suoči s realnošću te da mu se pruži podrška, ali ne u njegovom samosažaljenju već u nastojanju da postane srećniji. Bitno je da se partner u potpunosti ne odbaci u njegovom stanju, ali i da se ne podržava slika onoga što mu je umanjilo osjećaj samopoštovanja.

Imati samopoštovanja ne znači odsutnost negativnih emocija koje nam se s vremenom mogu pojaviti. Ono će naravno dolaziti, a bitno je da ih prepoznamo te da ih na konstruktivan način izrazimo. Nesporazumi, konflikti i na kraju svađe u odnosima dolaze zbog neprihvaćanja odgovornosti za vlastita osjećanja, pa zbog toga počinjemo da tražimo uzroke u spoljnim stvarima – partneru, situacijama i sl.

Samopoštovanje je osvježenje za život. Ono čini život poletnim, zaigranim i veselim. Ono nas čini duhovitima, dobrim komunikatorima te nam daje zdrave poglede na život. Nevjerojatno je koliko je malo ljudi sa visokim stepenom samopoštovanja, a još je nevjerojatnije koliko se bojimo takvih ljudi. Što osoba više odstupa od uobičajenih, kolektivnih obrazaca ponašanja u odnosu, to ćemo se mi više odvajati od nje kao potencijalnog partnera.

Zašto dolazi do ovog paradoksa? Zašto nešto što nam je prirodno može biti toliko odbojno? Odgovor leži u činjenici da smo navikli na nezdrave oblike odnosa i na isto takvo funkcionisanje u njima. Dramatični razvoji situacija u odnosima ili nezdrava komunikacija i emocije čine nam se puno bližima od nekog prirodnijeg oblika funkcionisanja. Zbog tako jakog obrasca, izgleda nam (na nekom nivou nas) nemoguće ostvariti drugačiji oblik odnosa. Jednostavno, privlačimo osobe s kojima ćemo stupiti u odnos kako bismo riješili svoje lične zaostatke te kako bismo potvrdili koliko je teško ostvariti kvalitetan odnos.

Još nevjerovatnije je i to da ako imamo tendenciju prema zrelom obliku odnosa, da jedan dio nas gleda na odnos na gore naveden način, samo što svjesnost o tome leži puno dublje nego kod onih koji otvoreno odbijaju ulazak u neki kvalitetniji oblik povezivanja.

Izvor problema u odnosima kad se radi o samopoštovanju leži u tome što ovaj osjećaj u sebi krije zlatno pravilo – ako ne volimo sebe, ne možemo voljeti ni druge. Ako nam nedostaje samopoštovanja, uvijek ćemo sumnjati u ljubav druge osobe te će nam biti teško da povjerujemo da nas neko može trajno i uistinu duboko voljeti.

Ako ne volimo sebe, kočimo ljubav koju nam drugi šalju. Onoliko duboko koliko možemo poštovati sebe, svoje emocije i postojanje, u toj mjeri ćemo uspjeti da osjećamo ono što drugi osjećaju prema nama.

Uvijek je vrijedilo pravilo: onakvi kakvi jesmo, takve osobe privlačimo.
Ovo je prvo pitanje koje trebamo postaviti sebi. Mnogi od nas mogu odgovoriti sa izrazito potvrdnim odgovorom. Pitanje je samo koliko je taj potvrdni odgovor realan ili nerealan te koliko smo svjesni onoga što samopoštovanje jeste te kako se manifestuje u našem životu. Nažalost, većina nas nema samopoštovanja u onoj mjeri u kojoj bismo ga trebali imati. Većinom su to kompenzacije onoga što nam u životu nedostaje te potreba koje su nam ostale nezadovoljene.

Kakvu sliku o sebi gajimo unutar sebe?
Izvor http://www.zenasamja.me/l

inoptimum.com