A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je
smiješna, kao i povod.
Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih
nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi
ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi,
netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine.
I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu
tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od
kapije.
Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju
malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam
nedostaje.
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju,
hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao
u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s
njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je
samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih
znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.
Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez
čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću
nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena,
i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam
želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u
jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve
što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab
pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih.
Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i
nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad
njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji
iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba,
samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća
oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi
mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali
bliži.
Tvrđava
Meša Selimović
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.