Da bi odrastao, čovjek mora da nauči kako da tuguje. Ne da pati i ne da plače tek tako, već baš da tuguje. Treba dozvoliti tuzi da odradi unutra taj posao, zbog čega je predodređena.
Ovaj posao je veoma važan. Na primjer, preko tuge se ostvaruje restrukturiranje sliku svijeta, što je realnije nemoguće. Prilagođavanje na gubitak. Pomirenje sa neizbježnim. Prihvatanje svoje usamljenosti. Mogućnost da se otpusti to što nije tvoje i prihvati ono što se ne želi da prihvati.
Na primjer, doživljavanje i otpuštanje neuzvraćene ljubavi ili prihvatanje činjenice da tijelo stari. Usporenje, punjenje, odumiranje i transformacija.
U naše vrijeme tuga, uopšte nije u modi. Ni akutna, ni hronična. Posebno tuga zbog toga što izgleda moguće zamijeniti, u savremenim uslovima, popraviti i obezvrijediti. Nije riječ samo o stvarima, već i o ljudima.
Jednom na sahrani šesnaestogodišnjeg dječaka čula sam savjet "što brže roditi dijete", upućen roditeljima preminulog. Čini se logično, ali nekako zvuči jezivo, zar ne? Zamijeniti jedno dijete drugim "što je prije moguće", kao probijenu gumu ili slomljeno prozorsko staklo.
Tuga se uvijek nalazi u tijelu. Čak i nakon 20 ili 30 godina, ona ostaje u vama, dok ne bude odrađena, izražena, proživljena.
Obezvređivanje tuge je veoma rasprostranjeno i mnogim ličnostima ne dozvoljava da sazru. Oni koji ne mogu da izdrže svoju tugu, često ne mogu da izdrže ni tuđu, predlažu sagovorniku da "zaboravi", "opusti se", "nađe drugu" ili "sabere se". Takve savjete obično daju oni čija je ličnost kao neduboka posuda, nije u stanju da smjesti sva osjećanja druge osobe, čak ni svoja sopstvena.
Strah od tuge i želja da se nešto što je prije uradi sa tim je razumljiva, jer je neprijatno doživljavati tugu. Ali ako ne znate kako to da uradite, možete se tu zaglaviti dugo vremena, dobijajući sekundarnu korist od patnje. Manipulisanje okruženjem.
Međutim, tuga, čak i oštra, završava se. A ti plodovi koje ona može donijeti, su vrijedni. Ona produbljuje, širi i jača. A to što ste preboljeli, više vas ne zabrinjava, podsjeća na sebi samo dečijim fotografijama i tugom. A otkrivaju se mogućnosti da se saosjeća sa dešavanjima drugih ljudi, oni postaju bliži.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.