Neki ljudi ulaze u naše živote da nas nauče da ne budemo kao oni. Jer, kako je rekao Oskar Vajld: "Neki ljudi donose sreću gdje god idu; Drugi samo kada odu. "
Bez obzira na to, čak i ti ljudi nas nešto nauče, iako čine da patimo, daju nam sposobnost da različito od njih postupamo sa našim osjećanjima.
Viktor Frankl je napisao da je život potencijalno značajan i da možemo izvući lekciju iz stvari zbog kojih smo patili.
Iako ponekad ne možemo pronaći značenje određenih negativnih odnosa,
oni nam stvarno pružaju viziju svijeta koja je nama nepoznata.
Drugim riječima, to znači da nas takva iskustva nauče šta treba da vrednujemo i šta nam donosi samo patnju. Pokazuju nam ono što ne želimo.
Naši principi se ojačavaju zahvaljujući određenim iskustvima
Biti svedoci nepravde i osjetiti veliku nelagodnost zbog ponašanja pojedinih ljudi, nam pomaže da razmislimo o svojim principima i da ojačamo, naša uverenja o tome šta je dobro, a šta loše.
Prevare, hladnoća, prepotentnost čine loše. Veoma loše. Ponekad je najbolnija stvar kada ne prepoznajete ljude koji su nas nekad okruživali. Postoje ljudi koji na kraju pokažu ono što stvarno jesu, kada im više ne trebamo, i ne kriju to.
Kada se to dogodi, sam bol nam omogućava da pregledamo naše prioritete i svoje ponašanje prema drugima. Iz tog razloga, ponekad, prolazak kroz neku lošu situaciju nas čini boljim ljudima.
Pomaže nam da valorizujemo druga osjećanja i podstičemo naš rast. Sve ovo zahtijeva veliki unutrašnji posao, koji nam omogućava da krenemo naprijed i ne akumuliramo slabosti, krivicu ili nezadovoljstvo.
Udaljivanje od ljudi koji stvaraju probleme je dobaro za naše zdravlje i dušu
Kad se udaljimo od ljudi koji nas povrijede, to je dobro jer smo u prednosti. To jest, možemo iskoristiti činjenicu da su njihove reakcije i namjere sve predvidljivije. Ovo nam omogućava da se na drugačije odnosimo prema drugima, jer bolje možemo upravljati okolinom.
U tom smislu, mi ne treba da dajemo toliki značaj onome što ti ljudi rade, već da usmjerimo pažnju na lekcije koje možemo izvući iz onoga što smo doživjeli, pomažući sebi da stvorimo mogućnosti za rast i radimo na našem samopouzdanju i snazi.
Jer na kraju, onaj koji uvijek nešto očekuje biva razočaran, i očekujući sve od nekoga može se izazvati razočaranje, uništavajući psihološki kiseonik, zagađivajući emocije i pojačavajući zabrinutost.
Drugim riječima, to znači da nas takva iskustva nauče šta treba da vrednujemo i šta nam donosi samo patnju. Pokazuju nam ono što ne želimo.
Naši principi se ojačavaju zahvaljujući određenim iskustvima
Biti svedoci nepravde i osjetiti veliku nelagodnost zbog ponašanja pojedinih ljudi, nam pomaže da razmislimo o svojim principima i da ojačamo, naša uverenja o tome šta je dobro, a šta loše.
Prevare, hladnoća, prepotentnost čine loše. Veoma loše. Ponekad je najbolnija stvar kada ne prepoznajete ljude koji su nas nekad okruživali. Postoje ljudi koji na kraju pokažu ono što stvarno jesu, kada im više ne trebamo, i ne kriju to.
Kada se to dogodi, sam bol nam omogućava da pregledamo naše prioritete i svoje ponašanje prema drugima. Iz tog razloga, ponekad, prolazak kroz neku lošu situaciju nas čini boljim ljudima.
Pomaže nam da valorizujemo druga osjećanja i podstičemo naš rast. Sve ovo zahtijeva veliki unutrašnji posao, koji nam omogućava da krenemo naprijed i ne akumuliramo slabosti, krivicu ili nezadovoljstvo.
Udaljivanje od ljudi koji stvaraju probleme je dobaro za naše zdravlje i dušu
Kad se udaljimo od ljudi koji nas povrijede, to je dobro jer smo u prednosti. To jest, možemo iskoristiti činjenicu da su njihove reakcije i namjere sve predvidljivije. Ovo nam omogućava da se na drugačije odnosimo prema drugima, jer bolje možemo upravljati okolinom.
U tom smislu, mi ne treba da dajemo toliki značaj onome što ti ljudi rade, već da usmjerimo pažnju na lekcije koje možemo izvući iz onoga što smo doživjeli, pomažući sebi da stvorimo mogućnosti za rast i radimo na našem samopouzdanju i snazi.
Jer na kraju, onaj koji uvijek nešto očekuje biva razočaran, i očekujući sve od nekoga može se izazvati razočaranje, uništavajući psihološki kiseonik, zagađivajući emocije i pojačavajući zabrinutost.
Održavanje perspektive će nam pomoći da dostignemo određenu
ravnodušnost i da siđemo sa te emocionalno nestabilne planine, što nam
omogućava da odvojimo svoje probleme od tuđih i da se oslobodimo od
nesigurnosti i neadekvatnih reakcija.
Ideja je da kristališemo naše ideje i izložimo naše misli i emocije bez straha od posledica. Ovo će nam dati brze, direktne i istovremeno zadovoljavajuće rezultate: naši problemi će se smanjiti i mi ćemo moći živjeti u miru
Kada neko pokuša namjerno da nam naudi, onda moramo da izaberemo da li da ostavimo emocionalne prozore i da uđemo u ono što će nas ugušit
Život je prekratak da bi se potresali zbog nečega što rade ili ne rade ljudi oko nas. Iz tog razloga, najbolja odluka koju možemo donijeti je da se sklonimo od svega što je negativno i da se približimo onome što nas čini boljima.
Prevod teksta: lamenteemeravigliosa.it
Prevele: Ana i Beba Muratović - Bebamur.com
Ideja je da kristališemo naše ideje i izložimo naše misli i emocije bez straha od posledica. Ovo će nam dati brze, direktne i istovremeno zadovoljavajuće rezultate: naši problemi će se smanjiti i mi ćemo moći živjeti u miru
Kada neko pokuša namjerno da nam naudi, onda moramo da izaberemo da li da ostavimo emocionalne prozore i da uđemo u ono što će nas ugušit
Život je prekratak da bi se potresali zbog nečega što rade ili ne rade ljudi oko nas. Iz tog razloga, najbolja odluka koju možemo donijeti je da se sklonimo od svega što je negativno i da se približimo onome što nas čini boljima.
Prevod teksta: lamenteemeravigliosa.it
Prevele: Ana i Beba Muratović - Bebamur.com
Када
сам се сусрео са делима Беле Хамваша, основна мисао ми је била да је
спојио религије, филозофију, теозофију, окултизам, уметност и науку, те
да се у основним ставовима слажемо у вези с односом између личности и
душе. Уосталом, сматрам - баш као Хамваш - да Ја (личност) није ништа
друго до функција душе. Другачије речено, душу условно делим на примарну
и секундарну душу. Притом је примарна душа бесмртна, универзална,
свевремена, а секундарна је смртна, индивидуална, овоживотна. Можда је
најбоље да кажем у неколико ставова по чему се разликујемо, али то има
смисла да се напише тек на крају. Зато пишем најсажетије о души оно што
чини наше мисаоно сагласје.
Чарлс Форт је у књизи под насловом Књига проклетих
написао: „Под позитивним подразумевамо: Душу, хармонију, равнотежу,
поредак, правилност, постојаност, доследност, јединство, реалност,
систем, управу, удружење, слободу, независност, сопство, личност,
ентитет, индивидуалност, истину, лепоту, правду, савршенство,
одређеност“. Иако је реч о веома умном човеку, чини се да није ни у
наговештају био свестан да све наведено има везе са душом. Када се мисли
на такав начин, природно изгледа схватање да је важно оно што човек
јесте изван овога живота. Зато што се пробија идеја ка древној баштини,
према којој су људи заправо душе које се инкарнирају из живота у живот,
полагано се развијајући на еволуционом путу ка Богу.
Код
већине људи личност је активна, а суштина пасивна. Та „суштина“ је
душа. Личност, а не суштина, је одговорна за огромне количине књига и
чланака које пуне светске библиотеке, а од којих мали број заиста говори
о суштини или из суштине; личност ствара највећи део визуелне
уметности; личност чак пројектује и Бога и моли се тој пројекцији.
Суштина је оно човеково властито. Личност је именована секундарна душа,
оно што није човеково властито, што се може променити изменом услова,
или вештачки уклонити хипнозом, дрогама, или посебним вежбама. Суштина
је урођена, она је истина у људском бићу, развија се у нечију
индивидуалност, под контролом судбине. Личност је стечена, она није
нечије властито, лажно је у људском бићу, обезбеђује информације за рад
на себи, под конттролом је случаја.
Душа
у знању може пре коначно задремати него у незнању. Зато су јој
неопходни животни проблеми (изазови и искушења) за напредовање. Постоји и
други пут узрастања душе. Предлажу га они који највише имају искуства
са душевним феноменима – Лао Це и Сун Цу Ву. Према њиховим схватањима,
једноставно је и природно и по себи разумљиво да заправо ништа не треба
чинити: „Ослобођење није резултат речи и мисли и делатности. Ослобођење
није резултат промена, размишљања, употребе снаге, делатности, него
освешћење на то да је сваки напор оков, који стоји на путу ослобођења.



